RECENZIJA: “Žena kojoj sam čitao” (2008)

“Želite dobiti Oscar? Snimite film o Holokaustu.” Te riječi kontroverznog crnog filmaša Spikea Leeja su i dan-danas aktualna, ako je suditi po tome da je Kate Winslet svog prvog “Oscara” dobila upravo u filmu čija je jedna od glavnih tema Holokaust. S druge strane, predvidljivost ukusa i glasačkih preferenci losanđeleske Akademije je u slučaju “Žene kojoj sam čitao” bila kompenzirana neuobičajenom perspektivom kojom se prilazi toj temi. Ovoga puta ne sa stajališta neposrednih žrtava, nego sa stajališta poratne njemačke generacije koja se osjetila duboko osramoćena i traumatizirana zlodjelima svojih očeva, a što je svoj odraz, između ostalog, pronašlo i u događajima koje obrađuje “Baader-Meinhof Kompleks”.

Radnja filma se temelji na poluautobiografskom romanu Bernharda Schlinka, njemačkog suca koji se u slobodno vrijeme bavio pisanjem, a čija su specijalnost do “Čitača” (“Der Vorseler”) bili kriminalistički romani. Film započinje godine 1995. kada se Michael Berg (Robert Fiennes), sredovječni ugledni pravnik, počinje sjećati događaja koji mu je obilježio život. Godine 1958. se kao 15-godišnji srednjoškolac (David Kroos) razbolio na putu kući, ali ga je spasila 36-godišnja kondukterka po imenu Hanna Schmitz (Kate Winslet). Kada dječak dođe u njenu kuću kako bi joj se zahvalio, ona ga zavede i započinje žestoka i bizarna ljubavna priča; mladi Michael uživa u seksu, ali ga Hanna tjera da joj prilikom svakog zajedničkog susreta čita knjige. Kada Hanna iznenada nestane iz svog stana, Michael je zbunjen, a odgovor na pitanje zašto je nestala dolazi osam godina kasnije dok studira pravo. Kada zajedno sa svojim kolegama prati suđenje optuženima za nacističke ratne zločine, sa užasom će shvatiti kako je jedna od nacističkih čuvarki konc-logora upravo Hanna. Da stvar bude gora, Michael je prilikom ljubavne veze saznao Hanninu najvažniju životnu tajnu, odnosno činjenicu koja bi joj mogla pomoći da dobije blagu kaznu, ali je on previše posramljen da bi o tome izvijestio sud.

Kada je izdan 1995. godine, Schlinkov roman je izazvao dosta kontroverzi u njemačkoj javnosti s obzirom na prilično heretičan prikaz Holokausta kao fenomena u kome su sudjelovali sasvim obični ljudi, koji su nakon rata nastavili život kao da se ništa nije dogodilo. Još kontroverzniji je bio i prikaz sudionika Holokausta kao osoba koje na trenutak mogu čak očekivati sažaljenje. Sve su to kontroverze pratile i ekranizaciju u režiji Stephena Daldreya, a dodatno su začinjene i prilično eksplicitnim ljubavnim scenama mladog Michaela i Hanne, zbog kojih se čak potezao danas tako čest argument dječje pornografije (i ne tako bezazlen u kontekstu Daldreyevoj ranijeg rada na “Billy Eliotu”).

Kao i mnogo puta, kontroverze su samo podgrijale zanimanje za film, a činjenica da se Winslet radi uloge mora ne samo skidati pred kamerama nego i šminkati u 66-godišnju neuglednu babu, poslužila je kao vrlo dobar “oskarovski” adut. Scenarij Davida Harea je prilično vjerno pratio roman i na trenutke postavlja prilično zanimljiva pitanja koja se tiču Holokausta, nacizma, odnosa poratne Njemačke prema toj epizodi te “sljepila” zahvaljujući kojemu je jedna tako prosvijećena nacija i država sebi dozvolila da potone u takvo neljudsko barbarstvo.

Na žalost, Daldreyeva režija nije bila na visini zadatka. Film je gledljiv, ali je prilično razvučen i – što je još važnije -isisan od emocija. Njih se još koliko-toliko može naći u prvom dijelu, koji opisuje Michaela kao naivnog tinejdžera, ali već kao student je Michael potpuno dosadan i nezanimljiv, poput scena koje opisuju njegov ljubavni život na studiju samo zato da pokažu kako Hanna nije bila jedina žena u njegovom životu. Scene koje prikazuju odraslog Michaela su još dosadnije, a Fiennes, koji je tako sjajno odglumio nacističkog monstruma u Schindlerovoj listi, se u završnici filma pretvara u automata koji bi gledateljima trebao servirati predvidljivu moralnu katarzu.

Da stvar bude gora, Daldrey se i ne pokazuje kao pretjerano spretan režiser. Gledatelju treba vremena da shvati lajtmotiv odnosa Michaela i Hanne, a kada jednom to učini, njegovo korištenje u završnom dijelu filma izgleda previše mehanički. Najviše zahvaljujući relativno solidnoj glumačkoj ekipi i zahvalnom predlošku “Žena kojoj sam čitao” se nije pretvorila u katastrofu nalik na Daldreyeve “Sate”, ali svejedno ostaje gorak okus neiskorištene prilike. S druge strane, Winslet je dobila svog “Oscara” i, kao i u mnogo sličnih slučajeva, ovaj film može nakon obavljene misije otići u zasluženi zaborav.

OCJENA: 4/10

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Log Out / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Log Out / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Log Out / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Log Out / Izmijeni )

Spajanje na %s