Image via Wikipedia

Američki scenarist Sean Hood je prošli tjedan izazvao dosta pažnje kada je na Internetu objavio tekst u kome opisuje svoje osjećaje u trenutku kada su počeli pristizati prvi podaci o gledanosti Conana barbarina 3D. Tekst je, dijelom i zbog za današnju filmsku industriju neobične iskrenosti, zasuzio oči mnogih prekaljenih holivudskih profesionalaca. Ciničniji promatrači holivudskih zbivanja bi, pak, zaključili da je Hood jednostavno bio prisiljen na tako drastični potez. Konačni rezultat njegovog rada na Conanu, gdje je dotjeravao scenarij, u najmanju ruku ne sugerira spisateljski talent koji je inače pokazao u članku.

Fijasko Hooda i njegovih kolega Thomasa Deana Donnellyja i Joshue Oppenheimera ne bi, zapravo, trebao predstavljati nekakvo posebno iznenađenje. Hollywood se u većini slučajeva baš i ne može pohvaliti nekim naročitim uspjehom kad su u pitanju remakeovi nekadašnjih hitova. Ljestvica koju je trebao preskočiti novi Conan je, pak, bila viša nego obično, s obzirom da trideset godina stari film Johna Milliusa sa Arnoldom Schwarzeneggerom u glavnoj ulozi – ostvarenje koje danas kritičare dijeli na one koji ga smatraju remek-djelom 1980-ih i one koji se to ne usude priznati zbog snoberaja ili političke korektnosti.

Scenaristima nove verzije se, pak, mora priznati da su se ipak potrudili po pitanju originalnosti, odnosno da zaplet ne kopira Milliusovu verziju, nego crpi inspiraciju neposredno iz originalnih priča američkog pulp književnika Roberta E. Howarda. Radnja je smještena u Hiborijsko doba – vrijeme između pada Atlantide i pisane povijesti – kada su svijetom između “blistavih kraljevstava” tumarala razna barbarska plemena, uključujuće Simerijce. Jedan od njih je i Conan (Momoa), koji je doslovno “rođen u bitci” i koji je još kao tinejdžer pokazao talent za borbu. Njegove ubilačke vještine ću mu dobro doći u životnoj misiji, odnosno potrazi za zlim gospodarom rata Khalamom Zymom (Lang), čije su horde spalile Conanovo selo i ubile njegovog oca. Dok Conan žudi za osvetom, Zym zajedno sa svojom kćeri Marique (McGowan) traži “čistokrvnu” djevojku koju će žrtvovati u ritualu koji bi ga trebao učiniti božanstvom. Ta djevojka je Tamara (Nichols), redovnica u drevnom samostanu koji postaje Zymovom metom.

Angažman havajskog glumca Jasona Momoe za ulogu Conana se doimao kao dobar izbor, pogotovo s obzirom na njegovo tumačenje Conanu sličnog i prilično dojmljivog lika barbarskog vođe Khal Drogoa u hvaljenoj mini-seriji Igra prijestolja. Međutim, ma koliko Momoina pojava bila impresivna, njegov lik Conana je upropašten traljavim scenarijem. Zapravo, nijedan lik u novom Conanu se ne izdiže iznad klišeja, a još su manje šanse da ostanu sjećanju duže od daleko dojmljivijih likova u Milliusovoj verziji, koje su tumačili inače posve nepoznati glumci. Rose McGowan se kao negativka ističe prije svega neobičnom frizurom; Stephen Lang je posve upropašten bijednim replikama, a Rachel Nichols ne pruža ništa osim ljepote, koja, s obzirom na gudure, mračne zamkove i druge neatraktivne eksterijere, Conanu treba više nego što bi bio slučaj s nekim drugim filmom.

Atraktivnim bi se, barem kada se pitaju ljubitelji žanra mačeva i vračeva, mogle nazvati scene borbi. Marcus Nispel, njemački režiser video-spotova čija se filmografija u potpunosti sastoji od remakeova, napravio je nekoliko dosta zanimljivih sekvenci, pogotovo na početku filma. Pri tome je vješto koristio šire okvire cenzorskog R-rejtinga natrpavši u film dosta krvoprolića, te, reda radi, i pokoji ženski lik u toplesu. Pred kraj filma, koji se uglavnom odvija u mraku, gledatelji postaju umorni od akcije koja traje non-stop, a i mračni interijeri nisu baš previše pogodni za naknadnu 3D konverziju. Iz istih razloga se i potencijalno “vruća” ljubavna scena (u kojoj je Rachel Nichols, za one koji vode računa o takvim detaljima, koristila dublerku) doima prilično banalnom.

Iako se gledanje ovog filma isplati svima onima koji u kinu bježe od ljetnih vrućina i iako, s obzirom na niska očekivanja, možda i nije bio takvo razočarenje, okorjelim fanovima mišićavog Simerijca će nastojanje scenarista da se “operu” od novog Conana izgledati prilično razumljivo.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 30. kolovoza 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Image via Wikipedia

Hollywoodu je trebalo nekoliko godina da shvati da se svijet nalazi u nezapamćenoj ekonomskoj krizi, odnosno da tome pokuša prilagoditi sadržaj svojih proizvoda, barem onih koji svojom radnjom nastoje glumiti stvarni svijet. Jedan od elemenata te nove stvarnosti jest sve veća nezaposlenost, kao i sve manje alternative za one koji nisu previše sretni sa svojim poslom. Upravo taj kontekst, koji je bio teško zamisliv prosječnoj publici prije pola desetljeća, daje čvrst temelj inače ne baš originalnom konceptu crne komedije Kako se riješiti šefa?

Protagonisti su trojica prijatelja, koja imaju različita radna mjesta, ali kojima je zajedničko to da sve teže trpe svoje pretpostavljene. Nick Hendricks (Bateman) je marljivi službenik financijske tvrtke koji ostaje bez zasluženog unaprijeđenja zahvaljujući spletkama sadističkog direktora Dave Harkenu (Spacey). Kurt Buckman (Seikis) je računovođa u maloj tvrtki kojoj prijeti uništenje kada je od umrlog oca naslijedi Bobby Pellitt (Farrell), bahati i rasipni kokainski ovisnik. Dale Arbus (Day) je zubarski tehničar koga seksualno uznemirava i ucjenjuje njegova šefica dr. Julia Harris (Aniston). Nakon još jedne večeri međusobnog jadanja i previše pića sva trojica dolaze do zaključka da svoju nepodnošljivu situaciju mogu otkloniti jedino fizičkom likvidacijom svojih šefova. Svjesni da im za tako nešto nedostaje iskustvo i hrabrost, stručnu pomoć za izvođenje svog plana odluče potražiti u “problematičnim” dijelovima grada.

Scenarij Michaela Markowitza, originalno napisan i otkupljen u predrecesijska vremena, te stavljen u produkciju tek prošle godine, se teško može nazvati jednim od aduta ovog filma. Tri protagonista uglavnom nisu neki naročito zanimljivi ili duboko profilirani likovi, te se može steći dojam kako je naknadno dotjerani scenarij malo previše pokušavao kopirati formulu Mamurluka. To se vidi kroz nastojanja da se stvore razlike između “normalnih” i “otkačenih” članova te grupe. Rješenje tog problema se koliko-toliko može pronaći u prilično raspoloženim glumcima koji nisu možda nisu neke velike zvijezde, ali zato dobro koriste priliku da pokažu komičarski talent.

Kako se riješiti šefa, pak, daleko više koristi ima od toga što su njegovi autori shvatili hičkokovsko načelo prema kome negativci moraju biti zanimljiviji od pozitivaca. Zbog toga su za uloge troje šefova angažirali tri zvijezde koje su istovremeno i vrhunski glumci. Dok je Kevin Spacey već tumačio uredske ljigavce, njegovih dvoje kolega su očigledno uživali u ulogama sasvim različitim od onih koje su im donijele slavu. Veliki holivudski zavodnik Colin Farrell se pretvorio u narkomansku olupinu, a Jennifer Aniston u uznemirujuće nametljivu nimfomanku. Toj družini dostojno društvo čini i Jamie Foxx u maloj ulozi mentora trojke protagonista, koja je dojmljiva isto kao i njegovo eksplicitno edipovsko ime.

Što se kvalitete humora tiče, ona je prilično neujednačena, ali zato su pojedine scene prilično smiješne i i u njima autori prilično dobro koriste nešto ležernije cenzorske standarde. Međutim, gledatelj može isto tako steći dojam da tvorci filma u tome nisu išli dovoljno daleko, pa tako “crnilo” ove komedije nije dovoljno crno. Za film čije je osnovni koncept višestruko ubojstvo Kako se riješiti šefa se prilično trudi poštedjeti svoje protagoniste “prljanja ruku” i nekakvih posebnih moralnih dilema, a što sve kulminira u ne baš uvjerljivoj deus ex machina završnici. Još je manje uvjerljivo, barem što se muškog dijela publike tiče, objašnjenje zbog čega Daleov lik odlazak u krevet s ženom koju tumači – u većini scena ne baš pretjerano odjevena – Jennifer Aniston smatra sudbinom gorom od smrti ili doživotnog zatvora.

Usprkos scenarističkih problema, dobra glumačka postava i solidna režija Setha Gordona če pružiti više nego dovoljno zabave većini publike. Barem u ovo vrijeme, dok ekonomska kriza nije dovoljno potrajala da neke od njenih ekstremnijih efekata – kao način na koji za život zarađuje zlosretni bivši japi koga tumači Scott Rosendall– učini sve manje smiješnim.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 23. kolovoza 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Image via Wikipedia

Već se počinju praviti prve procjene o tome tko je pobjednik, a tko gubitnik ovogodišnje sezone ljetnih blockbustera. Warner Bros. se može smjestiti u obje kategorije. Harry Potter i darovi smrti 2 je, s jedne strane, uspio razbiti prestižni plafon od milijardu dolara zarade. S druge strane, istom studiju se dogodio i Green Lantern, ostvarenje koje se smatra najvećim fijaskom godine.

Taj neuspjeh za Warner Bros. predstavlja ne baš mali udarac, s obzirom da je riječ o ostvarenju koje je, za razliku od zadnjeg Harry Pottera, trebalo pokrenuti, a ne zaključiti unosnu franšizu. Njime se nastojalo još jednog stripovskog superheroja pretvoriti u stroj za proizvodnju novca na kino-blagajnama, i to onog  po svojim moćima daleko superiornijeg svim ostalima. Fanatični strip-fanovi su, nakon prvih vijesti o pokretanju projekta, na ekranizaciju čekali još od daleke 1997. godine, a i Warner Bros. je u njega potrošio najmanje 300 milijuna dolara – ili gotovo dvadeset puta više novca nego što je američka vlada nedavno potrošila kako bi pomogla žrtvama gladi na Rogu Afrike.

Takva rastrošnost se, s druge strane, mogla opravdati radnjom koja zahtijeva više specijalnih efekata nego obično. Naslovni junak (kome je domaći distributer ostavio neprevedeno ime, koje na engleskom doslovno znači Zelena svjetiljka) je u stvari pripadnik istoimene organizacije koja nastoji čuvati mir i pravdu u cijelom univerzumu. Abin Sur (Morrison), najbolji od svih Green Lanterna, smrtno je ranjen u okršaju s neuništivim i nezaustavljivim kozmičkim čudovištem Parallaxom. Prije nego što će izdahnuti, Abin Sur se sa svojom letjelicom srušio na Zemlju i tamo pronašao svoju zamjenu u liku Hala Jordana (Reynolds), svojeglavog, ali i neustrašivog probnog pilota. Jordanu je vanzemaljac predao zeleni prsten i zelenu svjetiljku čije korištenje omogućava da, uz dovoljno volje, materijalizira sve što poželi i putuje na drugi kraj svemira. Jordan tako odlazi na planet Oa gdje će od starijih i iskusnijih Green Lanterna nastojati naučiti upravljati svojim moćima. U međuvremenu se na Zemlji znanstvenik dr. Hector Hammond (Sarsgaard) inficirao Parallaxovim tkivom, te se pretvara u monstruma koji će ugroziti ne samo planet, nego i Jordanovu šeficu i bivšu djevojku Carol Ferris (Lively).

Iako je odluka da se glavna uloga povjeri Ryanu Reynoldsu, glumcu čija je karijera izgrađena na komedijama, izazvala nezadovoljstvo među fanovima stripa, ona se ispostavila opravdanom. Reynolds se više nego dobro snalazi u ulozi naslovnog lika, i publika može prihvatiti njegovu transformaciju od običnog čovjeka do spasitelja svijeta. Ili, da budemo precizniji, mogla bi je prihvatiti da je četveročlani scenaristički odbor nije neopravdano ubrzao, tj. jednostavno izbacio iz filma, vjerojatno da se uštedi na novcu ili trajanju. Reynoldsova je uloga stoga postala nezahvalna, isto kao i u slučaju Blake Lively čija je “kemija” s Reynoldsom u tragičnom raskoraku s nedovršenošću njenog lika. Scenarij je isto tako upropastio i ulogu Petera Saarsgarda, jednog od zanimljivijih negativaca koji se premalo pojavljuje u filmu, ali dovoljno da glavnog monstruma učini potpuno banalnim i zaboravljivim.

Zapravo, gotovo sve u filmu je banalno i zaboravljivo, i to najviše zahvaljujući predvidljivostima i klišejima, uključujući i onaj najnoviji – “iznenadni” obrat iza odjavne špice koji sugerira novi nastavak. Režiser Martin Campbell, za koga se ne može reći da nije imao svijetlih trenutaka u karijeri, ovdje se doima potpuno nezainteresiran, pa i scene koje su trebale biti atraktivne izgledaju kao blijeda i jeftina kopija drugih holivudskih blockbustera. Tako je “čarobni” planet Oa inferioran Asgardu iz Thora, Jordanovi vanzemaljski suborci previše sliče na goste tatuinske kantine u Ratu zvijezda, a i završni obračun izaziva zijevanje. Ni 3 D, u koji format je Green Lantern naknadno, konvertiran, se ne čini ništa manje banalnim. Iako se u Hollywoodu govorka da će Warner Bros. radi reputacije ipak riskirati s još jednim nastavkom, teško je izbjeći dojmu da je ovdje moralo smrknuti nakon što je svanulo s Harryjem Potterom.

OCJENA: 3/10

Image via Wikipedia

Malo koji SF-film se može pohvaliti da je postao dio opće kulture kao Planet majmuna iz 1968. godine. Njegovoj reputaciji nisu previše zasmetala ni četiri inferiorna nastavka ni zaboravljena TV-serija s početka 1970-ih, pa čak ni remake iz 2001. godine koji, najblaže rečeno, nije predstavljao najsvjetliju točku u karijeri Tima Burtona. Deset godina nakon tog fijaska 20th Century Fox je krenuo u ponovno oživljavanje franšize, ovaj put u obliku filma koji se, slično kao i X-Men: Prva klasa, može shvatiti i kao reboot i kao prequel. To je “priča o postanku” koja opisuje kako je nastao bizarni svijet gdje ljudski lik Charltona Hestona kao životinju progoni majmunska civilizacija.

Scenarij Ricka Jaffe i Amande Silver taj početak smješta u San Francisco bliske budućnosti, odnosno farmaceutsku korporaciju čiji vodeći znanstvenik Will Rodman (Franco) nastoji pronaći lijek za Alzheimerovu bolest. Pokusi na čimpanzama ne daju rezultata, s izuzetkom mladunca po imenu Cezar (Serkis), koga je Rodman doveo kući kao ljubimca i tek nakon nekoliko godina shvatio da mladi primat raspolaže superiornom inteligencijom. Cezar s vremenom shvaća svoje podrijetlo, kao i rastrgnutost između vladajuće vrste ljudi koja ga, s izuzetkom Rodmana, nikada neće prihvatiti i vlastite, tragično inferiorne, vrste. Kada nakon jednog incidenta završi iza rešetaka skloništa za “problematične” majmune, Cezar svoje zatočeništvo shvaća kao priliku za rješenje tog problema, smislivši plan koji će imati apokaliptične posljedice.

Kada se Planet majmuna: početak usporedi s originalom, može dobro poslužiti kao primjer napretka filmske tehnologije u prethodna četiri desetljeća. To se prvenstveno odnosi na prikaz majmunskih likova s emocijama koje će publika prepoznati kao ljudske – zadatak koji je nekoć Roddy McDowall prilično dojmljivo obavio glumeći pod maskom. Danas glumcima u tu svrhu pomaže CGI, a teško da je itko kvalificiraniji za taj posao od Andyja Serkisa, koji je tumačio ne samo računalno kreiranog Golluma u Gospodaru prstenova, nego i naslovnog majmuna u King Kongu. Dobrim se izborom činio i Britanac Rupert Wyatt kao redatelj, s obzirom na njegovu hvaljenu zatvorsku dramu The Escapist. Naime, upravo su scene Cezara u “skloništu”, koje u mnogo čemu pripadaju zatvorskom žanru, najbolji dio filma; u njima se Cezar postupno i prilično uvjerljivo transformira od naivne i bespomoćne žrtve do vrhunskog manipulatora i vođe.

Gledatelji, međutim, nisu te sreće kada su u pitanju ljudski likovi. James Franco je potpuno neuvjerljiv i bezličan u ulozi znanstvenika, a čak ni uvijek pouzdani James Lithgow ne može mnogo učiniti s klišejiziranom i nezahvalnom ulogom njegovog Alzheimerovom bolešću pogođenog oca. Tom Felton, koji je u Harryju Potteru tumačio zločestog Dracoa Malfoya, glumi još jedan klišej u obliku sadističkog čuvara. Stvari najgore stoje s Freidom Pinto koja tumači Rodmanovu djevojku, posve suvišni lik ubačen valjda samo zato da netko u publici – uzimajući u obzir mjesto radnje poznato po avangardnom stavu prema alternativnim životnim stilovima – ne bi izvukao pogrešne zaključke o odnosu Rodmana i Cezara.

San Francisco i njegova okolica su se, s druge strane, pokazali mnogo zahvalnijim mjestom radnje kada su u pitanje akcijske scene, pogotovo u sceni završnog obračuna na mostu Golden Gate. Završni dio filma, odnosno majmunski ustanak koji sugerira sam naslov, je kompromitiran s cenzorskim obzirima koji priječe eksplicitno nasilje, političkom korektnošću koja priječi prikaz ljudi kao majmunskih žrtava, ali najviše nastojanjem da se apokalipsa učini nedovršenom i impliciranom. Kao i niz ovoljetnih blockbustera, i Postanak nastoji na taj način iznuditi nastavak od publike.

Taj nastavak bi moglo opravdati to da Postanak predstavlja solidnu žanrovsku zabavu, čiji je scenarij, usprkos klišeja, rupa u zapletu i neuvjerljivosti zbog samog koncepta mnogo inteligentniji od većine holivudskih blockbustera. Ali gledatelji isto tako mogu suosjećati s glavnim junakom koji ima sve manje razloga za zadovoljstvo što više razmišlja o onome što se nalazi pred njim.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 16. kolovoza 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Image via Wikipedia

Brutalna distributerska računica, temeljena na holivudskim blockbusterima, čini repertoar većine domaćih kino-dvorana dosadno predvidljivim poput sastava budućeg saziva Sabora. Ponekad se, međutim, dogodi da na velike ekrane zaluta naslov koji nije ljetna uzdanica velikih studija, pa čak ni ostvarenje iz ove ili prošle godine. Jedan takav primjer, koji samim svojim dolaskom (iako pomalo zakašnjelim) predstavlja svojevrsno osvježenje je Buntovnik, romantična komedija koju je režirao Miguel Arteta, portorikanski filmaš koji je u posljednje desetljeće i pol stekao reputaciju ljubimca američke nezavisne scene. Kada se u obzir uzme da je riječ o romantičnoj komediji temeljenoj na pikarsko-egzistencijalističkom romanu C. D. Paynea koji u SAD uživa kult-status i brojne usporedbe s Lovcem u žitu, lako je shvatiti zašto bi Buntovnik trebao biti jedan od najzanimljivijih naslova godine.

Protagonist je Nick Twisp (Cera), 16-godišnjak koji živi u Oaklandu i sa svojim vršnjacima dijeli opsjednutost seksom – čiji su praktični efekti sugerirani za romantične komedije prilično eksplicitnom početnom scenom – te frustraciju zbog toga što na tom planu nije stekao praktična iskustva sa svojim vršnjakinjama. Ono što Nicka razlikuje od većine njegovih vršnjaka jest ljubav prema popularnoj kulturi kasnih 1950-ih, oličenoj u Sinatrinim pjesmama te Fellinijevim i Godardovim filmovima. Kada s disfunkcionalnom obitelji ode na odmor u kamp, Nick s oduševljenjem otkriva kako njegove kulturne sklonosti dijeli i Sheeni Saunders (Doubleday), lijepa lokalna djevojka. Dvoje mladih se ubrzo sprijatelje i zbliže, ali Nickovo nastojanje da takvo zbližavanje stekne fizičku dimenziju nailazi na niz ozbiljnih prepreka – od Sheenih roditelja, škole, dečka i, na kraju, stava da je u pitanju tek prolazna i neozbiljna avantura.  Nick bi u takvoj situaciji završio kao još jedan “šmokljanski” gubitnik, ali tada u priču ulazi njegov alter ego po imenu François Dillinger koji, poput davnih idola na posterima Nickove sobe, nimalo ne mari za društvene konvencije. Nick pod njegovim utjecajem počinje planirati ponovni susret sa Sheeni, pri čijem ostvarenju neće prezati ni od spektakularnih kaznenih djela.

Michael Cera, mladi kanadski glumac koji se istakao ulogama flegmatičnih “šmokljana” u filmovima kao što su Juno i Superbad, vjerojatno je Buntovniku bio privučen scenarijem koji još jednom takvom liku daje prilično zanimljiviju varijaciju u obliku “zločestog” sociopatskog dvojnika. Filmu ga je mogao privući i redatelj, koji je u Dobroj djevojci pružio Jennifer Aniston jednu od najzanimljivijih uloga karijere i tako pomogao da razbije stereotipove stvorene Prijateljima. S druge strane se Arteta u tom istom ostvarenja pokazao jednako velikodušnim prema sporednim glumcima, koji su također ostvarili niz zapaženih epizoda. Takva se velikodušnost u slučaju Buntovnika, pak, nije pokazala najzahvalnijom.

Problem s Buntovnikom je u tome što sadrži previše “otkačenih” likova, što je možda dobra stvar za impresivnu glumačku postavu (koja uključuje imena poput Raya Liotte, Stevea Buscemija i Zacha Galfianakisa), ali ne i za gledatelje koji jednostavno nemaju “normalu” prema kojoj bi mogli baždariti buntovništvo glavnog junaka. Prema mnogim od tih likova Nick, pa čak i u svojoj alternativnoj verziji, izgleda prilično prozaično. Još veći problem je i u scenariju Gustina Nasha koji je, po svemu sudeći, malo previše “kidao” predložak zbog čega se Buntovnik doima zbrzanim i nedovršenim. Dojam dodatno kvari i korištenje animacija kao svojevrsnog komentara radnje; ono što je nekada bila šarmantna inovacija, ovdje izgleda kao larpurlartistički kliše.

Ono što koliko-toliko spašava Buntovnika jest nekoliko lucidnih, i to uglavnom crnohumornih, trenutaka, ali i vrlo dobra gluma, pri čemu posebno valja istaći šarmantnu Portiu Doubleday. Iako još treba čekati Scott Pilgrim protiv svijeta da se vidi pravi glumački raspon Michaela Cere, ovo ostvarenje ipak predstavlja osvježenje, makar samo u ustajaloj blockbusterskoj sezoni.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 9. kolovoza 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Image via Wikipedia

Holivudska hiperprodukcija filmova o superherojima sve više sliči na tržišni mjehur koji će rasprsnuti. Prije nego što se to dogodi, trebat će proći ljeto 2012. kada na kina pohod započinje The Avengers Jossa Whedona, strip-ekranizacija koja umjesto jednog Marvelovog superheroja publici njih pet, od kojih su se trojica – Iron Man, Hulk i Thor – već pojavili u solo-pustolovinama. Posljednji član te “moćne gomilice” je zapravo najstariji. Riječ je o Kapetanu Americi, koga je strip-publika upoznala prije više od sedam desetljeća, u ožujku 1941. godine.

Razlog zbog čega se na ekranizaciju Kapetana Amerike moralo tako dugo čekati leži u banalnoj činjenici da taj lik svojim imenom i ikonografijom predstavlja možda najeksplicitniji primjer spoja devete umjetnosti i sirove propagande. A propaganda je rijetko kada bila manje sirova nego u SAD 1940-ih, kada se izolacionistički i Velikom depresijom mučenu javnost nastojalo uvjeriti da za obranu slobode i demokracije svoje muževe i sinove pošalje da lije krv u najudaljenijim krajevima svijeta. Kada se šest desetljeća kasnije pod Bushom kretalo u slično opravdane pothvate, za to je američka javnost imala nešto manje razumijevanja, a svjetska još manje. Hollywood, koji danas daleko više ovisi o neameričkom tržištu, je išao na sigurno i projekt pokrenuo tek nakon smjene u Bijeloj kući koja je koliko-toliko trebala anulirati globalne antiameričke sentimente.

Autori Kapetana Amerike, međutim, nisu bili takvi “ziheraši” da bi priču pokušali nasilno osuvremeniti, pa je početak priče o tom superheroju smješten u autentično vrijeme drugog svjetskog rata. Protagonist je Steve Rogers (Evans), mladić iz Brooklyna koji se, vođen osjećajem moralne dužnosti, nastoji uključiti u borbu protiv nacista i od toga ga neće odgovoriti ni boležljivost ni slaba tjelesna građa zbog koje ga odbijaju prilikom svakog pokušaja novačenja. Njegova upornost i moralne kvalitete, pak, privuku pažnju znanstvenika dr. Erskinea (Tucci) koji vodi tajni vladin projekt stvaranja supervojnika. Rogers postaje dijelom eksperimenta koji će mu dati nadljudske moći, a kasnije će koristiti u borbi protiv Johanna Schmidta (Weaving), nacističkog glavešine koji je na čelu organizacije HYDRA razvio supertehnologiju s kojom je u stanju s lakoćom poraziti Saveznike.

Smještanje radnje u sada već ne tako blisku prošlost je dobro poslužilo ovom filmu, barem u prvom dijelu kada upoznajemo glavnog lika čiji je samoprijegor i idealizam teško zamisliti u današnja cinična vremena. Chris Evans, koji je superherojsku ulogu već odigrao kao Čovjek baklja u Fantastičnoj četvorci, napravio je dobar posao učinivši protagonista uvjerljivim oličenjem “malog čovjeka” koji čini pravu stvar, odnosno oličenjem onoga što američki povjesničari vole nazivati “Najvećom generacijom”. U tome mu je pomogao i CGI koji je njegov lik smanjio poput Benjamina Buttona u istoimenom filmu. Osim brige za povijesne detalje, dojmu svojevrsne herojske autentičnosti pomažu i sjajne epizode Stanleya Tuccija i Tommy Lee Jonesa kao junakovog skeptičnog pretpostavljenog.

Međutim, onog trenutka kada Rogers doživi transformaciju, postaje jasno da su scenaristi obavili samo pola posla, dozvolivši da se radnja do odjavne špice odvija krajnje rutinski i predvidljivo. U rutinu spada i ženski lik Hayley Atwell, ubačen samo zato da bi Kapetan Amerika sadržavao nešto nalik na ljubavnu priču. Još bijednije izgledaju negativci, koji su prema strip-predlošku trebali biti čak monstruozniji od nacista, a čije zlo u odnosu na druge ljude redatelj Joe Johnston jednostavno ne pokazuje. Usprkos supermoderne tehnologije s kojom raspolaže, HYDRA jednostavno nije problem ne samo za superjunaka, nego i družinu njegovih pomagača koja zlikovce rastura s više lakoće nego što je to činio Valter na ulicama Sarajeva. To sve kulminira s antiklimaktičkim završnim obračunom čiji je ishod ionako telegrafiran u prologu. Epilog smješten u današnjicu, pak, ostavlja neugodan dojam da je svrha ovog filma bila tek utabati put za nešto ambicioznije i, za nadati se, bolje ostvarenje sljedećeg ljeta.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 2. kolovoza 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Image via Wikipedia

Ono što na papiru izgleda kao dobitna kombinacija u stvarnosti često završi kao izvor frustracije i razočaranja. S tom bolnom spoznajom, tako poznatom posjetiteljima kladionica, se često sreće i publika holivudskih filmova. Jedan takav primjer je i Hanna, ostvarenje koje je gledateljima trebalo pružiti intrigantni zaplet, vrhunsku akciju, crni humor, egzotične lokacije, neobične protagoniste, “cool” soundtrack, zlatnim kipićima i nominacijama okićenu glumačku ekipu te jednog od najhvaljenijih redatelja današnjice. Iako u formalnom smislu sadrži sve te sastojke, film nije imao željeni učinak na svjetskim kino-blagajnama, pa u hrvatska kina dolazi s određenim zakašnjenjem i u vrijeme kada će ga “zagušiti” mnogo razvikaniji ljetni blockbusteri.

Naslovna protagonistica, koju tumači 16-godišnja irska glumica Saoirse Ronan, je tinejdžerka koja s ocem, bivšim obavještajcem Erikom Hellerom (Bana), od rođenja živi u pustoši sjeverne Finske, bez da je upoznala vanjski svijet. Otac ju je temeljito podučio lovačkim, borilačkim i drugim smrtonosnim vještinama, a one će Hanni dobro doći kada se kontakt sa vanjskim svijetom konačno dogodi. Za Hannu se, naime, izuzetno zanima Marisa Wrigley (Blanchett), visoka dužnosnica CIA-e koja samo postojanje djevojčice i njenog oca smatra opasnošću po nacionalnu sigurnost i vlastitu karijeru. Hanna je zarobljena i strpana u tajni CIA-in zatvor, ali iz njega ubrzo pobjegne  te, nastojeći se ponovno sresti s ocem, putuje preko nekoliko zemalja. Wrigley je za njom organizirala veliku potragu u kojoj je pomaže beskrupulozni ubojica Isaacs (Hollander).

Originalni scenarij Davida Farra i Setha Lochheada se godinama “kuhao” u ladicama holivudskih studija, pri čemu su kao eventualni redatelji spominjana razna zvučna imena. Na kraju se iza kamere našao Joe Wright, a na čemu je navodno inzistirala upravo Ronan. To ne bi trebalo previše iznenaditi, jer mlada Irkinja upravo Wrightu i njegovom Okajanju duguje “oskarovsku” nominaciju i reputaciju jedne od najperspektivnijih mladih glumica današnjice. Nakon ovog filma bi, pak, Ronan mogla steći reputaciju glumice bolje od filmova od kojih nastupa. U slučaju Hanne se ispostavilo i da njen izbor Wrighta za redatelja i nije bio baš najsretniji.

Wright je, naime, previše trudi gledateljima staviti do znanja da ne gledaju “rutinsku” holivudsku akcijadu. Odbacujući danas standardni MTV-jevski metamfetaminsko-kokainski stil ultrabrze montaže, Wright čak i u akcijskim scenama inzistira na dugim kadrovima koji se čine primjerenijim opusu Stanleya Kubricka i Petera Greenawaya. Mnoge od tih scena iskazuju priličnu vještinu, odnosno sjajan smisao za kompoziciju, ali s vremenom sve više odaju larpurlartističku potrebu za “razmetanjem” koju je i sam Wright priznao odgovarajući na pitanje koji je smisao spektakularnih prizora plaža Dunkerquea u Okajanju. Wrightov stil, primjereniji art-filmu nego holivudskoj komercijali, najbolje funkcionira na početku, kada neobičnu heroinu upoznajemo u u gotovo bajkovitom okruženju europskog Sjevera. Kada se radnja premjesti u “normalni” svijet i krenu krvavi obračuni s hordama negativaca, praćeni za njih ne baš adekvatnom glazbom Chemical Brothersa, Hanna sve više sliči na nesretni brak blockbusterske “srednje struje” i pretencioznog art-filma. U tome je Hanna prilično slična Hulku Ang Leeja, još jednom eksperimentu koji nije baš najbolje završio.
Wrightova pretencioznost i razmetljivost prilikom režije akcijskih scena s vremenom sve više naglašava slabost scenarija, a pogotovo jednodimenzionalne likove i klišejiziranu radnju. Čak i temeljni koncept – djevojčica kao neuništivi stroj za ubijanje – ne izgleda tako intrigantno nakon Hit Girl u Kick Assu. Potencijalno zanimljivi sporedni likovi, poput hipijevske obitelji koja privremeno “usvoji” protagonisticu su bespotrebno potrošeni i odbačeni. Kada film dođe do svog “stiliziranog”, ali predvidljivog i nimalo katartičkog, završetka, gledatelji će imati razloga biti zadovoljni glumom Sairse Ronan i pokojom akcijskom scenom, ali ne i spoznajom da su gledali varijaciju na već poznatu temu.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 26. srpnja 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Image via Wikipedia

S obzirom što je sve Hollywood u stanju napraviti, postojali su razlozi da se Harry Potter i darovi smrti 2 čekaju sa strepnjom. Warner Bros, studio koji je na temelju autorskih prava za seriju popularnih romana J. K. Rowling stvorio imperij vrijedan 21 milijardu dolara, sebi je u osmom i posljednjem nastavku mogao priuštiti sve što padne na pameti njegovim šefovima. Režija je mogla biti povjerena Uweu Bollu, mjesto radnje iz Engleske premješteno na Havaje, a jedan od likova oživljen samo zato da se preko Davida Pattinsona u kina pokušaju dovući poklonici Franšize Koja Se Ne Smije Imenovati. Sve to, a i mnogo gore stvari, ne bi spriječilo armije gledatelja da pogledaju osmi film, i to iz banalnog razloga što su pogledali prethodnih sedam.

Srećom, holivudsko ziheraštvo i običaj držanja za ustaljene formule je u ovom slučaju poslužilo svrsi i omogućilo da serija filmova o Harryju Potteru – koja se, s izuzetkom Jamesa Bonda, može smatrati komercijalno najuspješnijom franšizom u povijesti sedme umjetnosti – završi, barem zasad, kao ostvarenje koje čini nekakvu suvislu i u estetskom smislu zaokruženu cjelinu. To dostignuće, s kojim se može pohvaliti malo koja franšiza, je posljedica mnogo veće vjernosti književnom predlošku, odnosno simbiotskom odnosu studija i J.K. Rowlings koja je romane unaprijed prilagođavala budućoj ekranizaciji.

Kao jedan od izuzetaka bi se, na prvi pogled mogao navesti i posljednji roman Harry Potter i darovi smrti čijih se 700 stranica radnje teško moglo utrpati u cjelovečernji format. Warner Bros je, međutim, taj problem “elegantno” riješio podijelivši njegovu ekranizaciju u dva dijela. Osim što je time povećana zarada, veliko finale serije, odnosno spektakularni obračun mladog čarobnjaka Harryja Pottera (Radcliffe) sa svojim smrtnim neprijateljem Lordom Voldemortom (Fiennes) je u narativnom smislu postalo kompaktnije, s obzirom da je u prvom dijelu (prethodnom filmskom nastavku) već prikazane sve komplicirane okolnosti koje bi trebale dovesti do dramatičnog raspleta.

Odluka o podjeli ekranizacije je omogućila i da posljednji filmski Harry Potter stilski i po ugođaju postane bitno različit od pretposljednjeg. Dok su Darovi smrti 1 u mnogo čemu izgledali kao postapokaliptični film ceste, radnja drugog djela se vraća u Hogwarts, koji postaje poprište bitke koja se svojom spektakularnošću može mjeriti sa epskim završnicama Gospodara prstenova i (prve) trilogije Rata zvijezda. Institucija koju su zahvaljujući lepršavom Kamenu mudraca prije desetak godina gledatelji upoznali, a mnogi i zavoljeli, ovdje postaje mjesto događaja koji su, poput protagonista, ozbiljniji i, što je najvažnije, mračniji. Gledateljima, čak i onima koji su zahvaljujući književnom predlošku unaprijed upoznati s raspletom, neće biti svejedno gledati prizore u kojima se omiljena škola pretvara u hrpu ruševina, a među stotinama leševa nalaze i neki od najpopularnijih likova.

David Yates, redatelj kojem se najčešće pripisuje novi, mračniji i ozbiljniji ton Harryja Pottera, i ovaj put se iskazao kao pun pogodak. U posljednjem nastavku je pokazao vještinu kako u scenama koje se ističu svojom “komornošću” tako i u epskoj završnici. Još veće je njegovo ovladavanje 3D tehnologijom, koja svoje potencijale pokazuje u akcijskim scenama, a Hogwartsu daje uistinu novu dimenziju. Također se istakao i dobrim osjećajem za ritam, pa je ovaj film primjetno kraći od prethodnika, a da se to ne osjeti na radnji i prikazu likova. Jedini izuzetak bi možda predstavljala tek scena epiloga, koja se doima pomalo banalnom i ne baš uvjerljivom za filmsku franšizu koja se odlikovala najvišim standardima današnje holivudske čarolije. Taj nedostatak, koji se prije svega treba pripisati autorici predloška, međutim neće utjecati na općenito povoljan dojam o ovom ostvarenju.

S Darovima smrti 2 je Hollywood pokazao da nekad zna i prijatno iznenaditi. Ostaje nada da će zdrav razum pobijediti pohlepu, te da neće biti nastavaka, prequela, reboota ili sličnih razloga da fanovi Harryja Pottera za dvadeset godina proklinju J. K. Rowling zbog toga što im je “silovala djetinjstvo”.

OCJENA: 8/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 19. srpnja 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Image via Wikipedia

Krajnji uspjeh potencijalnog holivudskog blockbustera se mjeri po prvom vikendu prikazivanja u Sjevernoj Americi. Ako uzdanica nekog velikog studija tada ne uspije završiti na prvom mjestu, s velikom dozom vjerojatnosti se može pretpostaviti da je riječ o promašaju. Komedija Djeveruše je prkosila tim “zakonima”; iako je na početku prikazivanja došla na drugo mjesto, njena gledanost nije opadala tako brzo kao nominalno uspješnijim ostvarenjima, te je postala jedno od ugodnijih iznenađenja za holivudske knjigovođe.

Dostignuće je utoliko veće zbog toga što su se Djeveruše reklamirale kao romantična, odnosno “ženska” komedija, kao i zbog toga što je imala stroži cenzorski rejting “R”, koji se u sezoni blockbustera tradicionalno smatra poljupcem komercijalne smrti. Uspjeh ovog filma, koji se ogleda i u zaradi koja je nadmašila daleko razvikanije filmske verzije Seksa i grada, se, s druge strane, može objasniti time što iza nje kao producent stoji Judd Apatow, specijalist za komedije s “masnijim”, “žešćim” i obiteljskoj publici neprimjerenim sadržajem.

Ne-obiteljske publike, srećom, ima dovoljno da opravda snimanje takvih ostvarenja, a među takvu publiku spadaju i žene. One spadaju i scenariste kojima Apatow, po običaju, omogućava da svoje talente pokažu i ispred ekrana. U slučaju Djeveruša su to bile Annie Mumolo, koja se pojavljuje u maloj ulozi na sredini filma, te Kristen Wigg, koja tumači protagonisticu po imenu Annie, ženu tridesetih godina koja živi u Milwaukeeju.

Nju upoznajemo na samom početku u sceni koja pokazuje aktivnost koja je u tradicionalnim komedijama s cenzorskim rejtingom PG-13 tek implicitni i nikad prikazani “hepi end” u obliku konzumacije ljubavne veze dvoje protagonista. Annie, međutim, nema previše razloga biti zadovoljna “vezom” sa Tedom (Jonn Hamm) koji joj više nego jasno stavlja do znanja da ga zanima isključivo seks, te se ne smatra njenim momkom. Annien pravi dečko ju je, pak, napustio, što je samo jedna u nizu privatnih i poslovnih katastrofa zbog kojih radi ponižavajući posao i dijeli stan s iritantnim cimerima. Jedina prava utjeha za Annie je njena najbolja prijateljica Lillian (Rudolph) kojoj sa zadovoljstvom pristane biti kumom na vjenčanju za bogatog čikaškog bankara. Kada se Annie upozna sa živopisnim djeverušama, među njima je i Lillianina nova, bogata i lijepa prijateljica Helen (Byrne). Ona ne krije kako bi od Annie htjela preuzeti mjesto kume, pa se među dvjema ženama razvije suparništvo sa spektakularnim posljedicama.

Naslov sugerira kako je u pitanju romantična komedija čija bi kulminacija trebalo biti vjenčanje, a pronicljiviji gledatelji iz trailera mogu zaključiti kako je, zapravo, riječ o ženskom Mamurluku (tome doprinosi i sjajna Melissa McCarthy čiji se “elegantno popunjeni” i, najblaže rečeno, eskscentrični lik, uistinu može shvatiti kao ženska verzija lika koji je u Mamurlucima tumačio Zach Galfianakis). Scenaristički par i redatelj Paul Feig, međutim, idu nekim sasvim drugim stazama.

Radnja filma je, ako se gleda ispod naslaga sentimentalnosti i gegova vezanih uz određene biološke procese, zapravo prilično ozbiljna; problemi s kojima se suočila Annie, koji kulminiraju potonućem njeno lika u patološko rastrojstvo, su uzrokovani globalnom recesijom i sudbina uznemirujuće blizu velikom dijelu publike. Čak i nominalna antagonistica filma nije tipična negativka, nego žena koja Annieno neprijateljstvo stječe banalnom činjenicom da je njen položaj u socijalnom smislu nešto bolji.

Iako su neke od scena urnebesno smiješne, i iako Kristen Wiig pokazuje vrhunski komičarski talent (koji upotpunjuju njene kolegice iz komičarske trupe Groundlings, inače veterani serija kao što su Reno 911 i U uredu), balans između eksplicitnog humora i implicitnog crnila nije dobar, a čemu dosta doprinosi i prevelika dužina filma. S druge strane, čak i uz takve nesavršenosti, Djeveruše u mnogo čemu predstavljaju ugodno iznenađenje za gledatelje; one bi se možda mogle čak ispraviti u eventualnom nastavku koji zaslužuju daleko više od ostvarenja s kojima se često uspoređuju.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 12. srpnja 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Image via Wikipedia

Poslovica “željezo se kuje dok je vruće”, primjerena  za franšizu temeljenu na metalnim stvorenjima, je natjerala Paramount da treći nastavak Transformersa najavi za ljeto 2011. godine, odnosno godinu prije nego što je to htio režiser Michael Bay. Zdrav razum je govorio da bi odgoda od tri umjesto dvije godine stvorila, ako ne bolji, ono barem  tehnički dotjeraniji film. Michael Bay, međutim, ne bi bio Michael Bay kada bi se u svom opusu vodio intelektom – oruđem koje cijeni onoliko koliko su intelektualci u obliku filmskih kritičara imali učinka na njegovu karijeru. Tako Transformers 3 pruža još jednu priliku publici da hrljenjem u kino-dvorane ponizi one kojima je Bay oličenje svega lošeg u današnjem Hollywoodu.

Kao i prethodna dva, treći film kao glavni element zapleta ima rat dvije rase mehaničkih vanzemaljaca – zlih Deceptikona i dobrih Autobota. U njemu je bojište planet Zemlja, a Autobotima je glavni ljudski pomagač bio tinejdžer Sam Witwicky (LaBeouf), nominalni protagonist. Iako je čak dva puta spasio svijet i poslije toga završio prestižni fakultet, Sam na početku radnje ne može naći posao, pri čemu mu kao utjeha služi nova i privlačna djevojka Carly (Huntington-Whiteley). Njegovi egzistencijalni problemi, pak, postaju ništavni kada se ispostavi da se na tamnoj strani Mjeseca nalazi olupina autobotskog broda koji je prevozio moćno oružje. Artefakt radi koji je, zapravo, izazvao svemirsku utrka SAD i SSSR, bi Deceptikonima mogao donijeti prevagu te postaje predmetom novog apokaliptičnog sukoba.

Transformers 3 je Bayu, slično kao i Transformers 2, poslužio kao prilika da utrpa sve ono što zbog preniskog budžeta ili nedovoljno razvijene tehnologije nije bio u stanju utrpati u prethodni nastavak. U ovom slučaju je najprimjetnija inovacija 3D – kojoj je Bay ispočetka bio skeptičan, da bi je na kraju ipak ubacio u svoj film. Rezultat je iznenađujuće dobar, i to u smislu da gledateljima 3D iskustvo izgleda isto onako “prirodno” kao i 2D, odnosno da nema tamnih i nejasnih scena koje su često mučile neke manje spretne holivudske 3D konverzije.

To je, na žalost, jedino primjetno poboljšanje u odnosu na prethodni film. Engleska manekenka Rosie Huntigton-Whiteley, ma koliko dobro izgledala i ma se koliko Bay –stekavši s njom imao iskustva u reklamama za donje rublje – trudio istaknuti te kvalitete, se čini lošom zamjenom za – zbog “moralno-politički nepodobne” izjave otpuštenu – Megan Fox koja je na kraju priče ipak bila profesionalna glumica. Scenarij Ehrena Krugera, koji je nešto manje kaotičan od onog u Transformers 2, pak čini kobnu grešku u predugom trajanju velikog završnog obračuna u središtu Chicaga. Za razliku od prethodnog finala u egipatskoj pustinji, i najspektakularnije scene razaranja i nasilja su jednostavno monotone. Glavni problem filma – nedostatak vezanosti za glavne likove, a samim time i gledateljske brige hoće li oni preživjeti – nije riješen; siroti Sam se od velikog junaka pretvorio u iritantno derište koje ne čini ništa osim što se dere na metalna čudovišta koja uništavaju svijet.

U tom segmentu, Bay, za razliku od prethodnih nastavaka, ne štedi gledatelje prizora masovnih pogibija nedužnih ljudi, a u jednoj sceni i prilično uznemirujuće reference na stvarne užase 11. rujna. Ono što prethodi tom filmu je, pak, jednako loše i svodi se na gulaš revizionističke kvazipovijesti, gotovo samparodijskih klišeja (Sama ljubomornim čini Carlyn bogati i naočiti šef), povremenog grcanja u američkom militarizmu i šovinizmu te nedovršenih podzapleta koji bi završnom kaosu trebali dati nekakav smisao. Od svega će, međutim, najviše u oči upasti neki sitni i nevažni detalji, kao astronaut Buzz Aldrin koji tumači samog sebe, reference na “Zvjezdane staze” i scena u kojima Bay sugerira kako Obamu manje cijeni od njegovog prethodnika u Bijeloj kući. Svi ti začini, međutim, neće popraviti okus loše skuhanom jelu kojem je ionako istekao rok trajanja.

OCJENA: 3/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 5. srpnja 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)