Draxblog VI

Arhiva

Twitter postovi

  • @nevenbarkovic Isto onoliko čudni kao ekipa koja Zokijev poraz od Sanadera 2007. vidi kao genijalan potez pred izbijanje globalne krize. 2 hours ago
  • RT @johnnybstard: Kako izgledaju naslovnice u Srbiji vezane za nastup ZM pred skrivenim mikrofonom možete pogledati kod -->> @Astr0G 20 hours ago
  • Kad su to kod nas predlagali desničari, bilo je smijeha i tvrdnji da je to u vrlom novom NATO-svijetu zastarjeli... fb.me/677PsQRNd 2 days ago
  • Dilema da li na vlast dovesti HDZ ili SDP je pronašla odraz u debati šteti li hrvatskoj mladeži više Blanka Vlašić ili Maja Šuput. 3 days ago
  • Ako želite svoju životnu sreću tražiti u Irskoj, uzmite ovo u obzir. fb.me/1lhIatRTs 3 days ago

Enter your email address to follow this blog and receive notifications of new posts by email.

RECENZIJA: Labirint: Kroz spaljenu zemlju (Maze Runner: The Scorch Trials, 2015)

Ekranizacije danas u Hollywoodu izuzetno popularnih omladinskih distopijskih SF-romana u pravilu dolaze u obliku ciklusa od najmanje tri naslova (koji se temelje na pravilu i takvi romani dolaze u obliku ciklusa od najmanje tri knjige). Još jedno pravilo kaže da drugi film iz tog ciklusa, temeljen na drugoj knjizi iz trilogiji, mora biti lošiji od prvog. Ali, netko će uvijek reći da pravila postoje da se krše. Da li je to bila iskrena namjera autora ciklusa temeljenog na romanu Maze Runner Jamesa Dashnera nije poznato. U svakom slučaju, oni su prošle godine prikazanim filmom Labirint: Kroz spaljenu zemlju to pravilo prekršili.

To, zapravo i nije bilo tako teško, s obzirom da prethodni film, Labirint: Nemogući bijeg, i nije bio posebno dobar. A što se pogotovo odnosi na zbrzanu i konfuznu završnicu u kojoj se protagonistu Thomasu (O’Brien) i njegovim drugovima koje je uspio izvući iz podzemnog labirinta nastoji objasniti zašto je tamo bio završio i što ga čeka na površini. Organizacija WCKD (ili, u hrvatskom prijevodu, ZLOPAK) je Thomasa i društvo koristila kao pokusne kuniće kako bi pronašla lijek za neizlječivi virus zvan Baklja koji je opustošio solarnom erupcijom ionako opustošenu Zemlju. Novi film počinje u trenutku kada je završio stari – kada grupa naoružanih ljudi protagoniste vodi na sigurno od ZLOPAK-a. No, Thomas postane sumnjičav prema svojim dobročiniteljima na čelu sa Jansonom (Gillen), a te se sumnje opravdaju kada se ispostavi da njegove drugove otimaju i podvrgavaju nekakvom neobičnom postupku, odnosno da je Janson u stvari ZLOPAK-ov čovjek. Thomas ponovno organizira bijeg, ali se ispostavi da ga osim progonitelja u uništenom svijetu čekaju ne samo glad, žeđ, oskudica, loše vrijeme, nego i žrtve Baklje koje je bolest pretvorila u krvoločne i opasne zombije. Thomasu jedinu nadu vidi o pričama o pokretu otpora zvanom Desna ruka koji se krije negdje u planinama. Na dugom i opasnom putovanju će im pomoć pružiti grupa preživjelih na čelu sa Jorgeom (Esposito).

Wes Ball, koji je režirao prethodni nastavak, je u novom imao bitno lakši zadatak, a isto se može reći za scenariste. Nakon što je pitanje o čemu je, zapravo, u filmu riječ i kakav je svijet gdje se odvija radnja odgovoreno, Kroz spaljenu zemlju se može gotovo u potpunosti posvetiti praktičkim pitanjima. To znači da, nakon što se za nekih 15-20 minuta odigra “iznenadni” obrat koji su i oni manje iskusni gledatelji mogli naslutiti, ostaje manje-više rutinski posao u prikazu kako se Thomas i društvo trebaju izvući iz nevolje u kojoj su se našli. Ballu je posao lakši utoliko što mjesto radnje više nije ograničeno, odnosno što ima malo više slobode da stvori budući distopijski svijet. Ni tu, međutim, nema nekog velikog otkrivanja tople vode – uglavnom se sve svodi na uobičajene vizualne klišeje vezane uz pustinju, gomile pijeska i ruševine nekadašnjih megalopolisa. Ipak, tu i tamo se može pronaći poneki svijetli trenutak. Prije svega se to odnosi na to da su protagonisti prisiljeni kretati se unutar ruševina, te ih upravo tamo vrebaju najveće opasnosti u liku mutanata. Poznavatelji video-igara će, pak, u vizualnim i drugim rješenjima Spaljene zemlje pronaći prilično snažan utjecaj hvaljene post-apokaliptičke igre The Last of Us. Stoga se ovaj film, dijelom isto i zbog određenih scenarističkih rješenja, može shvatiti i kao njen svojevrsni remake ili barem homage, te kao takav funkcionira čak i ako se u obzir uzmu daleko manje prostačkog rječnika ili eksplicitnog nasilja uzrokovanog neumitnim cenzorskim obzirima filma namijenjenog tinejdžerskoj publici.

Završnica filma, pak, donosi veliki oružani obračun koji, pak, neće riješiti ništa, nego će tek dodatno zakomplicirati stvari i umjesto raspleta stvoriti novi cliffhanger koji se, očekivano, mora razriješiti u trećem nastavku. No, cijela je stvar ovdje daleko manje konfuzna i isforsirana nego na kraju Nemogućeg bijega, te će gledateljima manje ići na živce. Kada se još tome doda da mladoj i često bezličnoj, i ne previše talentiranoj glumačkoj ekipi društvo prave njihovi stariji, iskusniji i mnogo efektniji kolege. To se, prije svega kada je u pitanju Esposito, odražava kroz daleko višu kvalitetu glume, Kroz spaljenu zemlju bi se u kontekstu današnjih hollywoodskih distopijskih franšiza mogla shvatiti i kao jedno od rijetkih ugodnih iznenađenja.

LABIRINT: KROZ SPALJENU ZEMLJU
(MAZE RUNNER: THE SCORCH TRIALS)
uloge: Dyan O'Brien, Kaya Scodelario, Thomas Brodie-Sangster, Giancarlo Esposito, Aidan Gillen, Ki Hong Lee, Patricia Clarkson
scenarij: T. S. Nowlin
režija: Wes Ball
proizvodnja: 20th Century Fox, SAD, 2015ž
trajanje: 131 min.
OCJENA: 5/10

 

RECENZIJA: Milijarde (Billions, sezona 1, 2016)

Oni koji u posljednje vrijeme pokušavaju pratiti političke rasprave na online forumima i društvenim mrežama, barem one ozbiljnije koje se bave nešto univerzalnijim temama od pretpolitičkih prepucavanja na etničkim, plemenskim, vjerskim, sportsko-navijačkim ili sličnim osnovama, vjerojatno će zaključiti da bi većini njih nekakav zajednički nazivnik trebala predstavljati sukob između kapitalizma i socijalizma. Riječ je o debati koja traje posljednjih par stoljeća, a koja se može, na ovaj ili onaj način nadovezivati na razne druge sporove. To je pogotovo došlo do izražaja od 2008. godine kada je veliki krah na njujorškoj burzi i globalna recesija pokazao da je mnogo toga trulog u suvremenom kapitalizmu, a mnoge potakao da ponovno počnu promišljati o socijalizmu kao njegovoj alternativi. Antikapitalističku raspoloženje je na određeni način nastojao iskoristiti i Hollywood, pa se svako malo pojavi film u kome je neki od likova pozitivac ili se takvim nastoji predstaviti tako što riječima i dijelom udara na “1%”. Nešto ozbiljniji odrazi takve debate na ekranima, odnosno oni koji bi kroz nešto uravnoteženiji pristup izbjegli crnobijeli tretman takve teme, su relativno rijetki. Jedan od njih predstavlja dramska TV-serija Milijarde čija se prva sezona početkom 2016. godine prikazivala na programu kanala Showtime.

Osnovni zaplet serije je vrlo jednostavan, te se svodi na sukob dvojice muškaraca opskrbljenih velikim talentom i još većim egom. Bobby “Axe” Axelrod (Damian Lewis) je burzovni mešetar koji je u nepuno desetljeće i pol od svog investicijskog fonda učinio jednu od najvećih institucija Wall Streeta i pri tome stekao status celebrityja i popularnost čak i među burzovnim mešetarima nesklonim masama Njujorčana. Charles “Chuck” Roades Jr. (Paul Giamatti) je federalni tužitelj za Južni distrikt New Yorka koji u svojoj karijeri nikada nije izgubio u sudnici, te stekao veliki ugled globeći i trpajući u zatvor poslovne ljude i mešetare koje se bogate insajderskim trgovanjem i sličnim ilegalnim burzovnim manipulacijama. Čak i jedan tako veliki grad kao New York je premalen za takva dva čovjeka, te ne treba dugo čekati povod za izbijanje otvorenog sukoba. Kada Axelrod, suprotno savjetima, za besramno visoku svotu kupi vilu u bogataškom odmaralištu Hamptons, Roades to shvaća kao izazov te započinje istragu koja ima za cilj raskrinkati financijske i druge malverzacije u Axelrodovom poslovnom imperiju te tako na kraju sebi pribaviti najveći “skalp” u karijeri. Taj zadatak neće biti lagan, jer se i Axelrod za njega pripremio, shvativši istragu kao još jedan izazov u svojoj karijeri, a osim ogromne količine novca kojima se kupuju informacije, iza sebe ima i malu armiju suradnika i uposlenika koji ga štuju kao božanstvo. Roades se, pak, tome suprotstavlja svojim malim, ali izuzetno talentiranim timom mladih tužiteljia motiviranih političkim ambicijama. I jednom i drugom, međutim, poteškoće čini to su međusobno povezani kroz Wendy Roades (Maggie Siff), Roadesovu suprugu koja je također ima impresivnu psihologa, ali u Axelrodovoj tvrtki čije tajne svom mužu ne smije odati iz profesionalnih razloga.

Od tri pisca koji predstavljaju službene tvorce serije, dvojica – David Levien i Brian Koppelman – su široj publici poznati kao tvorci nekoliko filmskih scenarija posvećenih profesionalnim kockarima, kao što je Rounders sa Mattom Damonom. Treći član tima, Andrew Ross Sorkin (inače u nikakvom srodstvu sa svojim daleko poznatijim prezimenjakom Aaronom), je poznat kao novinar specijaliziran za poslovne teme, a čije je najpoznatije djelo bila knjiga Too Big to Fail posvećena velikom burzovnom kraju 2008. godine (i kasnije adaptirana u HBO-v kablovski film). Sve je to trebalo jamčiti da bi gledateljima svijet financijskog kapitala i aktivnosti na Wall Streetu, često teško razumljive čak i onima koji imaju diplomu ekonomskog fakulteta, običnoj publici trebalo dočarati na koliko-toliko pristupačan način. U seriji, međutim, nekog naročitog kopanja po naličju američkog poslovnog establishmenta baš i nema, te se sve svodi na relativno jednostavne populističke slogane o insajderskom trgovanju kao “namještanju igre” i “prijevare” u kojoj se “veliki igrači” iz “1%” besramno bogate na račun “malog čovjeka”, ali isto tako i njihovu antitezu koja daje suprotan stav o kapitalizmu kao najčišćem oličenju američkog sna i jedinoj mogućnosti da se netko marljivim, upornim (iako ponekad ne i sasvim legalnim) radom sa dna popne na vrh.

Najveća je vrijednost Milijardi u tome što se sukob između kapitalizma i socijalizma odražava kroz dva lika, i to na način da nitko od njih nije prikazan kao apsolutni junak ili zlikovac. Za Axelroda je jasno da svoje bogatstvo nije u potpunosti stekao niti ga čuva na potpuno legalan način, te da je osim podmićivanja spreman i za neke moralno dvojbenije radnje; s druge strane serija ističe kako je bio skromnog podrijetla, te da se nakon stjecanja bogatstva njime nije bahato razmetao, te kako je u privatnom životu besprijekoran roditelj i vjeran suprug. U Milijardama se tako prikazuje kako kapitalizam, koga Axelrod oličava može biti dobar. Suprotne vrijednosti, odnosno ono što bi u kontekstu serije trebalo biti “socijalizam” – nastojanje države i drugih javnih institucija da se ekonomija stavi pod čvršći nadzor – simbolizira Roades kao talentirani, uporni, uspješni državni činovnik koji svoj, relativno slabo plaćeni posao zbog koga ga većina poznanika mrzi, radi usprkos toga što je ima bogatog i utjecajnog oca koji mu je mogao urediti daleko unosniju i manje stresnu karijeru. Za one koji vjeruju da svi problemi današnjeg svijeta potječu od zlih “1%” s Wall Streeta, Roades je pozitivac. U seriji on, međutim, nije nimalo savršen – prema svojim kolegama i prijateljima je izuzetno neugodan i nimalo ne krije svoje frustracije, a na kraju uvjerenje da se protiv Axelroda i njemu sličnima ne smiju birati sredstva, izgubivši tako svoju moralnu prednost.

Koncept Milijardi je sjajno postavljen, a Lewis i Giamatti se čine savršenim izborom za tako snažne, upečatljive i izvrsno napisane likove. Scenaristički trojac, međutim, nije znao taj koncept i likove pretočiti u nekakav čvrst i koherentan zaplet, barem ne onaj koji bi opravdao jednu ili dvije sezone (čak i one skraćene od 12 epizoda). Zato je od samog početka scenarij inficiran melodramom i brojnim detaljima koji se čine primjerenijim “trash” sapunicama nego ozbiljnoj seriji na aktualnu temu. To se može vidjeti na samom početku kroz lik Wendy, koji na prilično neuvjerljivi način povezuje dvojicu glavnih likova , dodavši svemu tome i motiv seksualne napetosti između psihologinje i njenog karizmatskog pacijenta, kao i patološke ljubomore fizički neuglednog muža. Milijarde, međutim, idu još dalje u nastojanju da za ekrane prikuju “trashu” sklonu publiku, pa je tako odnos između Wendy i njenog muža dodatno zakompliciran time da njih dvoje prakticiraju BDSM. Iko je u seriji bilo prilično dobro napisanih i ocrtanih likova, kao i vrlo dobrih epizoda (poput “Quality of Life” u kojoj se kroz flashbackove vješto koristi podzaplet vezan uz jednog od Axelrodovih zaposlenika), nju je od samog početka bilo teško shvatiti potpuno ozbiljno. I na kraju, kada prva sezona završi obveznim i predvidljivim cliffhangerom, gledatelj će, opterećen svim tim “trash” sadržajima, postaviti prilično neugodno pitanje što ga čeka u drugoj.

OCJENA: 6/10

Predizborne koalicije kao nužno zlo

Predizborne kampanje u Hrvatskoj su “zanimljivo” vrijeme kada se, ovisno o tome da li je netko na vlasti ili u opoziciji, odjednom počinje živjeti u utopijskom raju koga mudri državnici neupitnih dostignuća tek što nisu pretočili u stvarnost ili u u paklu iz koga će izdajnici i nesposobnjakovići narod survati u još goru provaliju. To je također i vrijeme kada se po prvi, i za nekoliko godina posljednji put, čuju neke ideje koje će nakon prebrojavanja listića biti uredno zaboravljene poput dosjea u USKOK-ovim ladicama.

Jedna od tih ideja jest i izmjena izbornog zakonodavstva prema kojoj bi se ubuduće trebalo zabraniti predizborno koaliranje stranaka. Nju je iznio Ivo Anić u svom komentaru u kojim ih naziva “bestidnom trgovinom i prijevarom birača“. Riječ je o stavu za koga bi se moglo reći da je prilično popularan u dijelu hrvatske javnosti, barem ako je suditi prema stavovima koji se mogu pročitati na društvenim mrežama. A i ideja nije nova, pa se tako oni koji raspolažu memorijom nešto većom od zlatne ribice i prosječnog hrvatskog birača mog sjetiti kako je nešto slično kao dio svoje referendumske inicijative predložila Željka Markić. I, naravno, samim time da je predložena od strane Željke Markić automatski postala nešto toliko neprihvatljivo da se mora sasjeći u korijenu, što je politički establishment, koristeći strogoću zakonskih odredbi o referendumima, na kraju i uspio učiniti.

Ovaj put je, pak, zamisao o zabrani predizbornih koaliranja daleko više “cool” i može računati na širi raspon lajkanja na Fejsu. Osnovni argument za tu inicijativu se temelji na praksi koja se uvriježila od 2000. godine kada je, zahvaljujući uvođenju čistog proporcionalnog sustava, postalo nemoguće sastavljati jednostranačke većinske vlade, pa je tako i dvostranačje u kojima se na vlasti izmjenjuju HDZ i SDP začinjeno time da sa sobom na vlast dovlače stranke i strančice koje sa njima po nekakvim “normalnim” ideološkim, etničkim ili pretpolitičkim kriterijima nemaju velike veze. Ta je praksa također zaslužna i za to da mnoge od tih stranaka podršku dvjema strankama naplaćuj udjelom u vlasti koji u pravilu nadmaše njihovu podršku u glasačkom tijelu, a što velike stranke prisiljava na dodatno uhljebljivanje svojih vojnika, te dodatno povećanje glomaznog i neefikasnog državnog aparata i s njim vezane kleptokracije.

Anić kao rješenje nudi kombinaciju izbornog zakonodavstva Hrvatskoj neupitne Njemačke, gdje je predizborno koaliranje izričito zabranjeno, kao i Norveške, gdje je izborni prag nešto niži. On bi, prema Anićevoj zamisli, trebao biti 3 posto te tako manjim strankama ponudi nešto malo više mogućnosti da uđu u parlamente bez “prištekavanja” velikima. Njegov prijedlog, na žalost, nije precizirao to da li bi stranke mandate sa lista dobivale samo na državnoj razini ili po izbornim jedinicama, što sa sobom donosi pitanje kako bi se zabrana predizbornog koaliranja odrazila na zastupljenost malih, ali na regionalnoj razini snažnih stranaka, kao i stranaka koje zastupaju etničke manjine (što sa etnički homogenom Norveškom nije slučaj).

Mnogo veći i ozbiljniji problem od nedorečenosti ovog prijedloga jest taj da se time rješava samo dio problema, odnosno da je jednako nedosljedno zabraniti predizborno kao i postizborno koaliranje. Tako su u Njemačkoj, na čiju se praksu Anić poziva, birači CDU već u dva navrata u posljednjih desetak godina prisiljeni gledati kako ta stranka njihove demokršćanske vrijednosti kompromitira velikom koalicijom sa socijaldemokratskom SPD. U Hrvatskoj su, pak, birači nominalno lijevog SDP-a užasnuti time da im se već prije samih izbora priprema nešto slično, odnosno da ta stranka nudi lavovski dio vlasti (a vjerojatno i svjetonazorske orijentacije) demokršćanskom HSS-u u kome će, kako stvari stoje, sjedi Marijana Petir čiji su stavovi kod ideološki najnabrijanije pristaša Milanovićeve stranke izazivaju apopleksiju.

Ta je praksa, pak, prije dosta godina prepoznata kao problem od strane HDZ, i to prije svega na lokalnim razinama, gdje su toj stranci često vlast oduzimale slične “morske” koalicije, bilo predizborne, bilo postizborne. Kao rješenje se ponudio probni balon u obliku zakona koji bi priječio stvaranje “ideološki nekompatibilnih stranaka”. Nije teško pretpostaviti kako se na taj prijedlog reagiralo kao na licemjerni pokušaj očuvanja HDZ-ovog monopola, ali i s mnogo čvršćim argumentima kako je to, zapravo, ograničenje slobode izražavanja i političkog djelovanja nespojivih s modernom demokracijom. Nadalje, kada bi se nekome dala ovlast da pojedine stranke proglašava “ideološki nekompatibilnim” s ovim ili onim, na mala vrata bi mu se dala ovlast da ne samo stranke nego i pojedince proglašava “moralno-politički nepodobnim”, a odatle do uvođenja verbalnog delikta je mali korak iza kojeg slijedi slanje u logore, ako ne i bacanje u jame.

A čak i ako se zabrana predizbornog koaliranja i formalno uvede, to ne znači da predizbornog koaliranja neće biti u stvarnosti. Bilo kroz jeftine trikove kao što su ad hoc pridruživanja stranaka ili stavljanje članova jedne stranke na tuđe liste, bilo kroz činjenicu da velike stranke u svijetu u pravilu funkcioniraju kao predizborne koalicije. To se, na primjer, u današnjoj Britaniji može vidjeti kroz građanske ratove u dviej vodeće stranke – vladajućim konzervativcima gdje su se zakrvili na referendumu pobjednički, ali u stranci manjinski euroskeptici sa većinskim europejcima, te oporbenim laburistima gdje centristički sljedbenici Blairovog Trećeg puta pokušavaju svrgnuti radikalno lijevog Jeremyja Corbyna. Dvostranački sustav SAD, gdje tamošnji politolozi dvije vodeće stranke bez ikakvih primisli nazivaju izbornim koalicijama je još eklatantniji primjer.

Dakle, predizbornih koalicija, ma koliko one dizale živce idealistima koji sanjaju o podjeli Hrvatske na nekakvu “čistu” i “normalnu” socijaldemokratsku ljevicu, liberalni centar i demokršćansku desnicu će uvijek biti. Isto kao što demokracija i sloboda govora jest pravo koje se mora priznati i onima koji ne volite i iznose stavove koji vam se ne sviđaju, tako i predizborno koaliranje predstavlja nužno zlo svake, pa i hrvatske demokracije.

Pet razloga zašto je uspio Brexit

Ako postoji nešto što bi trebalo biti antiteza čuda, odnosno događaj koji je fantastično nevjerojatan, ali umjesto ostvarenja sna izaziva noćnu moru, onda bi to trebao biti ishod referenduma o Brexitu. Barem ako ste pobornik Europske unije i dalje pijete 25 godina servirani “Kool Aid” o tome kako je ona najplemenitje i najgenijalnije dostignuće svjetske povijesti, odnosno rješenje svih hrvatskih, kontinentalnih i globalnih problema. A pod tim pobornicima se podrazumijeva oko 100 % hrvatskih političara, analitičara, opinion makera, umjetnika, glumaca zabavljača i svega onoga što predstavlja domaći establishment. U reakcijama na jučerašnji događaj se od početne nevjerice i poricanja brzo stiglo do stadija bijesa, odnosno iskaljivanja frustracija na britanske birače koji su usudili na tako spektakularan način uništiti nečiji višedesetljetni san.

Taj bijes se možda najbolje odražava kroz naslovnice koje ishod referenduma nastoje objasniti na manihejski crno-bijeli način, odnosno trijumf ruralnog, primitivnog, neobrazovanog, ostarjelog Zla nad urbanim, sofisticiranim, prosvijećenim i mladim Dobrom. Ili, slikovitije rečeno, kao posljedicu toga da su zagovornici izlaska iz EU bili vještiji i beskrupulozniji u eksploataciji neukosti i šovinizma u engleskoj provinciji nego što su zagovornici ostanka u EU bili u stanju apelirati na “cool” europske vrijednosti stanovnika velikih gradova.

Iako će, bez svake sumnje, u sljedećim tjednima, mjesecima, godinama i desetljećima ishod referenduma biti podvrgavan intenzivnim analizama i pokušajima da se pronađe razlog zašto je opcija izlaska odnijela prevagu nad opcijom ostanka, već sada bi se moglo reći da je taj odgovor daleko složeniji. Točnije, Brexit je pobijedio ne zbog jednog, nego zbog kombinacije nekoliko faktora. I to onih koji sami po sebi ne bi bili dostatni da izazovu izlazak.

Ti razlozi, navedeni nasumičnim redoslijedom su:

1) Otočki mentalitet. Za Veliku Britaniju u odnosu na kontinentalnu Europu važi isto ono što važi i za Irsku u odnosu na Veliku Britaniju ili bodule u odnosu na kontinentalnu Hrvatsku. Britanci ili, preciznije, Englezi i Velšani (Škoti su se na ovom referendumu izjašnjavali iz motiva koji s EU nemaju neposredne veze) sebe tradicionalno smatraju kao corpus separatum u odnosu na ostatak Europe. U pitanju je tradicija ništa drukčija od one kada su se Briti smatrali drugačijima u odnosu na svoje keltske suplemenike s druge strane La Manchea, normanski vitezovi par generacija nakon Hastingsa drugačijim u odnosu na francuske, a anglosaski pravnici stvorili pravni sustav Common Law suštinski drugačiji od na rimskom pravu temeljenog kontinetalnog pravnog sustava. Birači su Brexitom jednostavno poručili ostatku Europe da se smatraju drugačijim, da to vole i žele ostati i da je s takvom tisućljetnom tradicijom bilo nespojiva europska jednoobraznost na kojoj su inzistirali briselski eurokrati.

2) Višedesetljetna akumulacija nezadovoljstva s EU. Farage i družina zasigurno jesu koristili jeftini populizam i šovinizam kako bi na svoju stranu doveli većinu birača, ali se, zapravo, i nisu trebali pretjerano truditi. U Britaniji je oduvijek dio stanovništva bio nezadovoljan britanskim položajem u EU, ali je sve do početka 1990-ih taj dio predstavljao manjinu. Tek kada su sjećanja na pred-europsko doba ranih 1970-ih počela blijediti, a dostignuća poput slobodnog protoka roba, ljudi i kapitala postala dio banalne i samorazumljive svakodnevnice, stvorila se percepcija kako su neugodnosti i štete vezane uz Britaniju u EU daleko veće od koristi. Taj je proces u mnogo čemu započeo 1992. godine, kada je izglasavanje Maastrichtskog ugovora, s kojim je EU transformirana u državnu zajednicu polufederalnog tipa koincidiralo s burzovnim špekulacijama i katastrofalnim padom funte. Ne iznenađuje da je sljedeće godine osnovao UKIP koji će se, usprkos niza neuspjeha i promašaja, uspjeti odlijepiti s redikulske margine i na kraju postići donedavno nezamislivo dostignuće kojim je ispunio svoju svrhu postojanja. A to ne bi uspio da se nezadovoljstvo koje mu je davalo prvo simpatije, a potom glasove, nije akumuliralo, kao i da tome svoj doprinos nije dala i globalna recesija s kraja 2000-ih, od koje se možda odavno oporavio yuppiejvski londonski City, ali ne i engleska provincija. To nezadovoljstvo se, pak, zbog specifičnosti britanskog izbornog sustava koji preferira konzervativno-laburističko dvostranačje, nije moglo izraziti na izborima (pa su tako prošle godine mnogi ukipovci “taktički” glasali za Cameronove konzervativce kao manje zlo da im ne propadne glas). S referendumom je bio sasvim drugi slučaj – tu se nezadovoljstvo izrazilo na najiskreniji, najneposredniji i sa pro-europskog stajališta devastirajuće efikasan način.

3) Samozavaravajući život proeuropske elite u londonskom “mjehuru”. Dok je referendum britansko stanovništvo oštro podijelio, u redovima establishmenta – ekonomskog, kulturnog, političkog – vladao je gotovo potpuni konsenzus o nužnosti ostanka Britanije u EU. Taj se konsenzus, međutim, ne samo održavao nego i hranio time da su svi njegovi pripadnici imali i osobnih razloga podržati status quo koji im je omogućavao lagodan život, ali ih također štitio od negativnih posljedica ostanka Britanije u EU. To je, pak, stvorilo svojevrsno stakleno zvono ili “mjehur” u kome su argumenti za ostanak bili samorazumljivi, ali oni izlazak potpuno neshvatljivi i nepojmljivi. Ne iznenađuje, stoga, što je opcija “ostanka” sve do posljednjeg trenutka smatrala da je opcija “izlaska” u najboljem slučaju malo prenapuhani prosvjedni glas, odnosno da će britansko stanovništvo doći pameti. Kada se to nije dogodilo šok je bio nalik onome zaslužnom za sindrom Pauline Kael, odnosno nevjericu njujorških liberalnih intelektualaca da bi 1972. godine itko mogao glasati za republikanskog predsjednika Nixona (koji je na tadašnjim izborima imao spektakularan uspjeh) s obzirom da “nitko u njihovim krugovima ne glasa za Nixona”. Kako protivnik nije bio shvaćen ozbiljno, tako je i kampanja za “ostanak” bila neozbiljna te se svodila na izrugivanje i sprdnju, izazivajući suprotnu reakciju s kobnim posljedicama.

4) Škotsko taktiziranje ili nezainteresiranost. Jedna od najčešćih tvrdnji kojima se protivnici Brexita izvan Britanije tješe jest taj da će najvjerojatnije dovesti do raspada Ujedinjenog Kraljevstva, s obzirom da je Škotska uvjerljivo glasala za ostanak u EU i ostala u manjini, a što aktualnim čini novi referendum o nezavisnosti. A rezultat u Škotskoj je onima koje zanima takav razvoj događaj bio idealan – s jedne strane izrazito određenje za “ostanak”, a s druge strane niska izlaznost (daleko niža nego na referendumu o izlaznosti) koja više nije mogla nadoknaditi zaostatak u Engleskoj i Velsu. Netko ciničan ili sklon teorijama zavjere bi rekao da je vladajuća Škotska nacionalna stranka na ovaj ili onaj način izmanipulirala takav rezltat.

5) Vremenske neprilike. Povijest nas uči da je na ishod nekih od najvažnijih vojnih ili drugih okršaja ključno utjecalo vrijeme. U slučaju jučerašnjeg referenduma to je bila kiša koja je nemilice padala po Londonu i južnim dijelovima Engleske, i to upravo onima u koje su se najviše ufali zagovornici “ostanka” te gdje je za uspjeh njjihove opcije trebala što veća izlaznost. London je, kao što se očekivalo, listom bio za “ostanak”, ali je očito preveliki broj londonskih pristaša “ostanka” smatrao da se izlazak na birališta pod kišom ne isplati, pogotovo ako su sve vodeće ankete sugerirale da je gotova stvar. Na sjeveru Engleske, gdje je bila najveća podrška za “izlazak” vrijeme je bilo lijepo.

Vjerojatno postoji još nekoliko važnih faktora koji su doveli do Brexita, ali ovih pet će danas biti dovoljno za razmišljanje.

Senzacionalna vijest stara 2000 godina

Afera “Štracagate” posljednjih par dana zabavlja hrvatsku javnost, i to prije svega na razne manje ili više duhovite načine na koje se riječ “straca” pokušava uvaliti u meme ili tvitove. I to dakako, od one  liberalne, lijeve, bienpensantske urbane strane koja nastoji biti “hip” i “cool”, odnosno svojom modernom prosvijećenošću se izdići iznad nazadnjačke seljačke mase.

Problem je, dakako, u tome što se u svom tom “štraciranju” progresivni hrvatski borci za ženska prava i moderna shvaćanja odaju dojam da ih netko poput ovaca vodi na pašu, odnosno da je eksplozija bijesa prema kardinalu Puljiću na malo neobičan način koincidirala s aferom Karamol – mnogo aktualnijim i po budućnost države događaje važnijim događajem. Netko bi na takvu koincidenciju reagirao s uobičajenim teorijama zavjere ili ciničnim hvaljenjem Karamarkovih ili nekih drugih “spinmajstora” koji psima sa suprotne strane bacaju štap kulturnih ratova za kojim će refleksno potrčati. Occamova oštrica, pak, sugerira mnogo jednostavnije objašnjenje, odnosno specifičan splet okolnosti koji je hrvatskoj verziji SJW-ova donio domaću verziju tragične priče o lavu Cecilu ili #hasjustinelandedyet.

A ono što posebno upada u oči jest i to da se novorođeni “štracoborci” pri tome nisu trebali naročito truditi da otkriju uzrok svog gnušanja, niti je on nešto naročito nov. Kardinal Puljić, naime, u spornom govoru nije izrekao ništa što već nije kanonizirano kao službeni stav Katoličke crkve. Može se raspravljati je li riječ koju je primijenio uvredljiva, ali je njome samo na nedvosmislen način iskazano neprijateljstvo Crkve prema bilo kakvoj seksualnoj aktivnosti koja prije toga nije bila sankcionirana od strane te same Crkve kroz instituciju braka. I to neprijateljstvo, dakako, nije od jučer. Inzistiranje na monogamnom heteroseksualnom braku kao jedinom prihvatljivom obliku zadovoljavanja spolnog nagona predstavlja konstantu kršćanskog morala, odnosno nauk Katoličke crkve o ljudskoj seksualnosti je samo izvedenica shvaćanja koja se, s manjim ili većim modifikacijama, mogu pronaći gotovo u svim monoteističkim ili abrahamskim religijama u prethodnih par tisuća godina.

O tome je li taj stav moguće pomiriti s modernim svijetom i njegovim konceptom slobodne ljubavi se može raspravljati, a to znaju činiti i sami katolici koji pokušavaju svoja katolička vjerovanja uskladiti s ne-katoličkim životnim stilovima. No, sve dok takvih promjena ne dođe, riječi kardinala Puljića o “štracama” ne predstavljaju nikakav eksces niti nekakav poseban skandal. Promiskuitetni katolici se možda mogu osjećati uvrijeđenima, ali teško iznenađenima; barem oni koji su mogli malo proučiti nauk vlastite Crkve kojom, bez obzira na PR priče o “cool” i “hip” papi Franji, dominiraju konzervativizam i tradicija, a pogotovo na ovim prostorima. U ovakvim slučajevima im bi najbolji put bio da se ili prilagode “novoj” realnosti, odnosno postanu skrušeni pokajnici koji će svoj život pomiriti sa shvaćanjima Svetog Tome Akvinskog ili da budu dosljedni i napuste Crkvu, odnosno pokušaju pronaći novu religijsku zajednicu koja će biti daleko bolje usklađena s vlastitim životnim stavovima.

“Štracagate”, čije se izbijanje prije svega može objasniti time da su mnogi poput nojeva držali glave u pijesku i ignorirali neke “uncool” činjenice o Crkvi, pak, sugerira da će se opet ići linijom manjeg otpora, odnosno da će se umjesto ispisivanja djece sa školskog vjeronauka, odbijanja crkvenih vjenčanja ili neizjašnjavanja rimokatolikom u službenim dokumentima sve svesti na uobičajeno šeranje mema na Facebooku i Twitteru.

RECENZIJA: Preljub (The Affair, sezona 2, 2015)

Čak i u našem Zlatnom dobu televizije važi pravilo da se i najbolje serije s vremenom pretvaraju u sapun. Talent i kreativnost mogu pomoći jedino u tome da se taj proces što duže odgodi, odnosno serijama omogući da prestanu na dostojanstven način. Pri tome je najkritičniji trenutak prijelaz iz prve u drugu sezonu, kada su autori pod strahovitim pritiskom da iskušaju nešto novo. Jedan od primjera bi mogla biti Preljub, hvaljena serija u produkciji kablovske kuće Showtime. Da je pritiska bilo, možda najbolje svjedoči to što je Hagai Levi, jedan od njenih tvoraca, otišao iz scenarističkog tima, prepustivši kormilo u potpunosti svojoj štićenici Sarah Treem.

Kompleksna narativna struktura iz prve sezone je, pak, ostala zadržana. Okvirni zaplet se događa u sadašnjosti i prikazuje kako se njujorškom književniku Noahu Sollowayu (Dominic West) sudi za nehotično ubojstvo motornim vozilom, dok sadržaj svake epizode prikazuje događaje iz prošlosti koji su doveli do tog incidenta. To se u drugoj sezoni odnosi na posljednice preljubničke veze sa Alison Bailey-Lockhart (Ruth Wilson), konobaricom iz Montauka, turističkog gradića na Long Islandu gdje je Solloway bio došao provesti praznike zajedno s obitelji. Kao rezultat su se raspala dva braka – Noah je napustio svoju suprugu Helen (Maura Tierney), a Alison svog supruga Colea (Joshua Jackson). Kao i u prvoj sezoni, i u drugoj je gotovo svaka epizoda podijeljena u dva dijela, od kojih svaki prikazuje događaje iz perspektive različitog lika; u prvoj sezoni su to bili Noah i Alison, dok su im se u drugoj sezoni pridružili Helen i Cole.

Ako je Sarah Treem htjela da druga sezona pruži nešto novo, može se reći da je u tome uspjela. Dijelom zbog banalne činjenice da je preljubnička afera završena, a Montauk previše malen da bi se u njemu mogla odigravati glavna radnja bez sapunskih intervencija, serija se zajedno sa dvoje glavnih likova uglavnom preselila u New York. To sa sobom donosi nešto veći raspon likova i mogućih novih podzapleta, a što se najbolje vidi u scenama koje se tiču Colea i koje se uglavnom odvijaju u Montauku, te koje predstavljaju gore dijelove sezone. Najveći problem je u Coleu, liku koga je prethodna sezona najmanje mazila, te koji je, ostavši bez supruge, imanja, a na kraju i obitelji, velikim dijelom zaslužio simpatije publike. Scenaristi, međutim, to prilično otežavaju time što najveći dio sezone prikazuju njegovo autodestruktivno tavorenje u alkoholu, drogi i samosažaljenju, prije nego što će mu u jednom prilično “nadahnutom” trenutku prvo namjestiti utjehu u obliku napaljene buržujke s kojom dijeli scenu kao da je ispala iz porno-filma, a na kraju i “redovnu”, odnosno pristojnu djevojku iz radničke klase. Nju, pak, tumači kolumbijska glumica Catalina Sandino Moreno, čiji angažman rješava problem nedostatka “političke korektnosti” bilo kroz razbijanje WASP-ovske uniformnosti u castingu, bilo kroz toga da njen lik ekvadorske ilegalne imigrantice američku publiku u predizbornoj godini podsjeća na gorući politički problem. Jedina stvar koja Colea drži iznad vode, odnosno njegov lik čini podnošljivim za gledatelje, jest glumački talent Joshue Jacksona, koji će mu omogućiti da zadrži određenu dozu humanosti i u najmračnijim trenucima.

A čak i da nije tako, ono što je druga sezona Preljuba uprskala sa Coleom je više nego nadoknađeno s Helen. Promovirana iz druge violine u prvoligašku članicu glumačke postave, Maura Tierney jednostavno briljira u prilično kompleksnom liku žene koja odavno nije u najboljim godinama, ali je prisiljena u potpunosti promijeniti život. Ona uspijeva sačuvati simpatije gledatelja čak i nakon scena u kojima se ponaša jednako autodestruktivno, a u nekim slučajevima po druge likove opasnije od samog Colea. Može se komotno reći da upravo Helen, stalno rastrgana između želje da prigrli prednosti novog života (uključujući seksualne veze kojih je bila lišena u braku) i želje da se na kraju priče ipak vrati svom mužu, ne samo najbolje napisani i odglumljeni, nego i najsimpatičniji od svih likova.

To se sada teško može reći i za Alison i za Noah, velikim dijelom zato što su egzistencijalne dileme to dvoje likova manje-više riješene; za bivšu konobaricu iz provincijskog gradića teško naći valjani razlog da napusti uspješnog književnika sa kojim živi u-luksuznom njujorškom stanu, tako je i za njega, koji je, prema vlastitim riječima, prvi put sretan u životu, teško zamisliti da će to ugroziti, čak i kada ga počnu proganjati napaljene novostečene obožavateljice ili mu se kao na pladnju nudi njegova atraktivna agentica (koju tumači Brooke Lyons). Da bi se taj, po prirodi stvari stabilan i gotovo simbiotski odnos između Alison i Noah učinio zanimljivim, nužno ga je ugroziti podzapletima i scenarističkim intervencijama koje možda ne izgledaju kao preskakanje morskog psa, ali se u tom smislu mogu shvatiti i kao uzimanje zaleta. A također se, s druge strane, nekako mora opravdati to da je druga sezona dvije epizode duža od prve. Tako se za Solloweyevog adolescentskog sina Martina (koga glumi Jack Sicilliano) ispostavi da je boluje od jedne prilično rijetke bolesti čiji su simptomi dovoljni za zaplet desetaka rutinerskih TV-filmova. Najgori primjer za “sapunjanje” Preljuba pruža deveta epizoda, jedina gdje nema podjele perspektiva, odnosno gdje se sva zbivanja prikazuju na konvencionalan način; u njoj jedna olujna noć, poput one u petparačkim gotskim romanima, pokreće cijeli niz melodramatskih slučajnosti.

Međutim, kulminaciju svega predstavlja završna epizoda, u kojoj konačno doznajemo kako je i zašto je skončao zlosretni Scott Lockhart (koga tumači Colin Donnell), koji predstavlja vjerojatno najiritantniji lik serije i nešto najbliže negativcu u pravom smislu riječi. Odgovor na to pitanje je, međutim, dan u obliku spletu još melodramatske slučajnosti koja na kraju sirotog Noaha stavlja pred još jednu tešku dilemu koju će riješiti na najgori mogući način, stvorivši cliffhanger još iritantniji od onog kojim je završila prva sezona. Poslovično dobra gluma i poneki lucidni scenaristički trenutak (poput Noahove seanse sa terapeuticom koju tumači Cynthia Nixon) znatno popravlja dojam, ali se teško oteti dojmu da je Sarah Treem na kraju druge sezone sebi dala zadatak za koga nije izvjesno da će ga uspjeti izvršiti u trećoj.

OCJENA: 6/10

Quod non licet Dan Rather…

Najnoviji skandal, vezan uz navodne suvremene krivotvorine koje se u ionako kontroverznom dokumentarnom filmu Jasenovac – istina publici serviraju kao autentični povijesni izvor, će one s malo dužim pamćenjem podsjetiti na sličan skandal koji je 2004. godine koštao karijere Dana Rathera, jednog od najuglednijih američkih novinara, TV-voditelja i opinion makera. Nisam baš siguran da će o svemu tome, kao u slučaju Rathergatea, Hollywood snimiti film gdje, s malo duže povijesne distance, Jakov Sedlar prikazuje kao heroj i mučenik borbe za istinu kome su “namjestili” i gdje ga tumači ljepotan nalik na Roberta Redforda, ali određene sličnosti sa tim skandalom su frapantne. Dolje je tekst koji sam u vrijeme izbijanja skandala originalno napisao na svom, sada hiberniranom, blogu Draxblog 2, koja o svemu daje povijesni i politički kontekst:

Predsjednička kampanja u SAD se zahuktava. Iako treba proći još nekoliko tjedana prije nego što će se znati da li će slijedeće četiri godine u ijeloj kući sjediti Bush ili Kerry, rezultat danas izgleda malo izvjesnije nego prije nekoliko tjedana, kada su oba kandidata bila manje-više izjednačena. Kerry očigledno nije uspio iskoristiti konvenciju svoje stranke kako bi povećao popularnost, dok Bush jest. I dok su mnogi ispočetka držali kako je riječ o prolaznom fenomenu i da će Kerry u slijedećim danima i tjednima ipak nekako uspjeti uhvatiti “priključak”, najnovije ankete pokazuju kako Bush ne samo što još uvijek drži prednost koju je stekao nakon konvencije nego ju je još i neznatno povećao. 

I dok mnogi drže kako se taj fenomen može objasniti očiglednom slabošću Kerryjeve kampanje, najnoviji razvoj događaja se pripisuje skandalu koji je po uvriježenom običaju već dobio specifično ime – “Rathergate”.

Cijela je priča nastala zahvaljujući tome što su demokrati za svog predsjedničkog kandidata izabrala Johna Kerryja, čija je prošlost odlikovanog vijetnamskog veterana potpuna suprotnost Bushu koji je ratne godine proveo na sigurnom, kao pilot teksaške Nacionalne garde. Problem za Kerryja je u tome što se nedugo po povratku iz Vijetnama izjasnio kao žestok protivnik rata i to tako što je pobacao sva odlikovanja i svoje suborce javno proglasio silovateljima i ubojicama. Mnogi mu to nisu nikada oprostili i izborna kampanja 2004. godine je poslužila kao izvrsna prilika za odmazdu. Opskurna, ali prilično dobro organizirana i financijski potkožena skupina Swift Boat Veterans For Truth je lansirala seriju TV-oglasa u kojima dovodi u pitanje Kerryjevu reputaciju ratnog junaka i njegovo domoljublje. Kerry je ispočetka taj napad ignorirao, ali su ankete pokazale da ga dio neodlučnih glasača shvaća ozbiljno.

Demokrati su, s druge strane, imali daleko više prilike u napadima na Bushovu vijetnamsku prošlost. Javna je tajna da je mladi Bush mjesto u Nacionalnoj gardi dobio na isti način kao i stotine drugih tatinih sinova u to vrijeme – zahvaljujući vezama i vezicama svog oca, tadašnjeg kongresmena i budućeg predsjednika Georgea H.W. Busha. Svemu tome treba dodati da Bush u Gardi nije ostavio bog-zna-kakav dojam i već mjesecima prije službenog početka kampanje su se pojavile optužbe da je bio nediscipliniran, da je svako malo napuštao bazu bez dozvole i da su se tatica i njegovi moćni teksaški prijatelji brinuli da za to ne bude odgovarao.

Takve optužbe su bile u kategoriji “rekla kazala” sve do trenutka kada se nije pojavio službeni memorandum pukovnika Killiana, Bushovog pretpostavljenog koji se žali na Bushevu nedisciplinu i pritiske od strane političara. Memorandum je postao glavnom atrakcijom CBS-jevoj emisije 60 Minutes koju vodi legendarni voditelj Dan Rather. Memorandum je bio krunski dokaz da je trenutni američki predsjednik prevario američku javnost po pitanju svoje ratne prošlosti.

Stvari nisu izgledale previše dobro po Busha, ali samo nekoliko sati. Na nekolicini desničarskih blogova su se pojavile skromne, ali s vremenom sve glasnije špekulacije o autentičnosti memoranduma. Previše blogera je primijetilo kako je famozni memorandum napisanim proporcionalnim fontom, odnosno da je kopiju memoranduma u stanju napraviti svatko tko raspolaže s MS Wordom i printerom.

Problem je, dakako, u tome što je memorandum napisan 1972. godine, u doba kada jednostavno nije bilo ni word processora. Za memorandume i sličnu dokumentaciju su se koristili mehanički pisaći strojevi, a IBM-ovi električni pisaći strojevi su koristili sasvim drukčije fontove.

Nekoliko sati kasnije špekulacija se iz blogosfere preselila u službene medije. ABC, NBC i mnogi američki dnevni listovi su gotovo odmah pozvali stručnjake da se izjasne o autentičnosti memoranduma i zaključak je gotovo jednoglasan – riječ je o prilično sirovoj i krajnje neuvjerljivoj krivotvorini. CBS i Dan Rather su, pak, nekoliko dana uporno tvrdili kako su dokumenti autentični da bi nakon nekoliko dana, suočena s drastičnim padom rejtinga, CBS-ova uprava kapitulirala i najavila internu istragu. Mnogi drže da je ova afera prilično žalostan kraj karijere 72-godišnjeg Dana Rathera, jednog od legendi američkog novinarstva.

S druge strane, mnogi blogeri, čak i oni koji nemaju baš previše simpatije za Busha, se osjećaju ponosnim što pripadaju zajednici koja je, barem na trenutak, pokazala svoju superiornost prema službenim medijima.

Kerryjeva kampanja, iz sasvim razumljivih razloga, nije previše sretna zbog cijelog slučaja. Neki vodeći članovi Demokratske stranke su već izjavili kako je sve to maslo republikanaca koji su Ratheru i CBS-u namjerno podmetnuli lažni dokument kako bi izazvali skandal i tako automatski diskreditirali svaki dokaz o Bushovim prljavštinama koji bi se eventualno mogao pojaviti tokom kampanje, bez obzira imao on veze s istinom ili ne.

Prati

Get every new post delivered to your Inbox.

Pridruži se 170 drugih sljedbenika