Draxblog VI

Arhiva

Twitter postovi

Enter your email address to follow this blog and receive notifications of new posts by email.

RECENZIJA: Čudo s Hudsona (Sully, 2016)

Malo koje je mjesto toliko opsjednuto mladošću kao Hollywood, pa ne čudi što tamo i sredovječni muškarci znaju ulagati ogromne napore ne bi li izgledali poput tinejdžera (a o ženama da i ne govorimo). Stoga je prilična rijetkost u Hollywoodu vidjeti nekoga tko svoje više nego poodmakle godine nosi sa dostojanstvom, te među svojim kolegama usprkos toga uživa ugled. Jedna takva osoba je Clint Eastwood, nekoć velika glumačka zvijezda koji se možda povukao iza kamere, ali i u devetom desetljeću života nastavlja izuzetno uspješnu karijeru kao režiser. Jedan takav uspjeh predstavlja i Čudo s Hudsona, biografski film koji je usprkos naizgled neatraktivne teme i publici unaprijed poznate priče uspio izbiti na prvo mjesto gledanosti u sjevernoameričkim kino-dvoranama – dostignuće koje je izmicalo Eastwoodovim mnogo mlađim i trenutno razvikanijim kolegama.

Temeljni razlog uspjeh filma (koji se u originalu prema glavnom protagonistu zvao Sully) jest u tome što je riječ o priči nakon koje se gotovo sva publika može osjećati dobro – dramatičnoj, naizgled nevjerojatnoj, ali temeljenoj na stvarnim činjenicama. 15. siječnja 2009. godine je putnički zrakoplov Airbus A-320 u vlasništvu tvrtke US Airways poletio s njujorškog aerodroma La Guardia prema gradu Charlotte u sklopu rutinskog leta čije je krajnje odredište bilo Seattle na drugom kraju Amerike. Let br. 1549, međutim, nije okončan ni na jednom od ta dva odredišta. Samo dva minuta nakon uzlijetanja je zrakoplov pogodio jato kanadskih gusaka što je prouzročilo prestanak rada oba motora. Ostavši bez pogona, pilot Chesley “Sully” Sullenberger (Hanks) ga je pokušao vratiti na La Guardiu, ali je, shvativši da za to neće imati dovoljno vremena niti visine, umjesto toga odlučio sletjeti na površinu rijeke Hudson. Ta se odluka pokazala ispravnom – ne samo što je izbjegao udariti u zgrade usred sličnim događajima još uvijek traumatiziranog megalopolisa, nego je slijetanje izvedeno besprijekorno, a nakon čega je posada isto tako besprijekorno uspjela evakuirati sve putnike, a lokalne vlasti izvele isto tako besprijekornu akciju spašavanja, pa je tako incident završio sa svih 150 putnika i 5 članova posade na životu.

Letovi putničkih zrakoplova u pravilu pažnju medija mogu privući jedino, u srećom sve rjeđim, situacijama kada nešto na njima krene katastrofalno krivo. Tako loše priče koje na kraju imaju dobru završnicu su još rjeđe, pa ni ne iznenađuje što je Sullenberger u hipu postao nacionalni heroj i medijska zvijezda. Scenarij Todda Komarnickog, temeljenog na njegovoj vlastitoj knjizi, sve te događaje prikazuje na nelinearan način – prvo kao noćnu moru samog Sullenbergera u kojoj su stvari ne samo krenule nego i završile krivo, a potom kroz flashbackove neposredno pred javno saslušanje pred saveznim vlastima koje nastoje utvrditi da li je slijetanje na ledenu rijeku bilo ispravan potez i da li je “Sully” svojim postupkom zapravo nepotrebno ugrozio živote putnika. Eastwood pri svemu tome ne otkriva toplu vodu i, zapravo, na prilično konvencionalan način prikazuje same događaje, a Hanks lik herojskog pilota tumači na ne baš previše impresivan, ali na kraju ipak adekvatan način. Problem za film je prije svega u tome što se svih tih nekoliko dramatičnih minuta nekako mora rastegnuti na cjelovečerno trajanje; zato su u film ubačene i inače nepotrebne scene koje prikazuju Sullenbergerovu mladost i karijeru u ratnom zrakoplovstvu. Najviše izvještačenim se, međutim, prikazuju scene saslušanja gdje se na prilično “umjetan” način pumpa napetost, odnosno pokušava prikazati kako je Sullenbergerova sudbina i nastavak profesionalne karijere ovisila o zrakoplovnim simulacijama. Krajnji ishod, međutim, nikada nije bio u pitanju, ali to teško da je bilo toliko bitno scenaristima, Eastwoodu, a na kraju i samoj publici. Čudo s Hudsona, iako se čini primjerenijim materijalom za dokumentarni (ili u neka druga vremena niskobudžetni televizijski film), ipak je na kraju ostvario svoju svrhu – publici je prikazao da se ponekad neke priče dostojne zapleta hollywoodskih filmova znaju zbiti u stvarnosti, i imati ishod koji će svima moći donijeti ponekad tako teško ostvariv smiješak na lice.

ČUDO S HUDSONA
(SULLY)
uloge: Tom Hanks, Aaron Eckhart, Laura Linney
scenarij: Todd Komarnicki
režija: Clint Eastwood
proizvodnja: Warner Bros, SAD, 2016.
trajanje: 96 min.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Psi rata (War Dogs, 2016)

Događaji od prije četvrt stoljeća u ovom dijelu svijeta izazivaju i još dugo će izazvati rasprave o njihovim uzrocima i posljedicama, ali je zato nimalo sporan fenomen koji opisuje izreka da je “netko u ratu dobio metak, a netko dobio imetak”. Zapravo, svijest o tome da je netko debelo omastio brk na nečijoj krvi i stradanjima je u Hrvatskoj toliko rasprostranjena da je prilikom posljednje promjene Ustava našla izraz kroz odredbe o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva – gesta čija je spektakularnost onima ciničnijima bila dobar indikator koliko će ta slova biti živahna na papiru. Hrvatski i drugi ratni stradalnici se mogu tješiti da nisu jedini u današnjem svijetu koji su poslužili svakojakom šljamu da se obogati na njihovoj nesreći, te da se, doduše u bijelom svijetu, zna ponekad dogoditi da ratni profiteri ipak dobiju djelić onoga što su zaslužili. S druge strane, prilična rijetkost je i da će pri tome postati protagonisti visokobudžetnog hollywoodskog filma, kao što je slučaj s Psima rata Todda Phillipsa.

Radnja filma se temelji na istinitoj priči, odnosno članku časopisa Rolling Stone o dvojcu trgovaca oružjem iz Miamija. Protagonist i narator je David Pakouz (Teller), mladi maser koji je 2005. godine svu ušteđevinu uložio u propali posao opskrbe staračkih domova, te je više nego voljan okušati se u nekim drugim oblicima poslovne djelatnosti. Prilika za to se pruži kada na pogrebu slučajno sretne Efraima Diverolija (Hill), najboljeg prijatelja iz gimnazijskih dana koji je u međuvremenu započeo s poslom prodaje vatrenog oružja. Pakouz počne raditi za Diverolija i njegovu kompaniju AEY, a čija se poslovna strategija temelji na korištenju raznoraznih zakonskih i drugih rupa koje malim “igračima” omogućavaju da se ravnopravno natječu za opskrbu američkih oružanih snaga kojima su zbog ratova u Afganistanu i Iraku naglo narasle za novim oružjem, streljivom i opremom. Iako se Pakouz intimno protivio, pa čak i prosvjedovao protiv rata, zajedno sa svojim partnerom u njega postaje uključen, pa čak i mora osobno sudjelovati u po život opasnom prijevozu talijanskih “beretta” za proameričku policiju u okupiranom Iraku. Posao predstavlja trijumf, AEY raste i dobiva nove zaposlenike, a Pakouz sa svojom mladom suprugom Iz (de Armas) stječe bogatstvo i luksuz o kome je samo mogao sanjati. No, to predstavlja samo prvi korak prema još unosnijem i spektakularnijem poslu vezanom uz opskrbu afganistanske vojske streljivom za “kalašnjikove”, a kome bi kao izvor trebalo poslužiti bogate zalihe skladištima postkomunističke Albanije.

Todd Phillips je najpoznatiji po Mamurluku, pa će neki biti skloni pronalaziti sličnosti između te trilogije i Pasa rata. Žanrovsko određenje crne komedije, odnosno muški protagonisti skloni ekscesnom i destruktivnom ponašanju su, međutim, jedine čvrste poveznice. A i “zločestoća” protagonista se manje vidi kroz pijančevanje, drogiranje i slično (koje je tu tek ilustracija svega onoga što “krvavi novac” može donijeti) koliko kroz mnogo ozbiljnije posljedice njihove djelatnosti po širu okolinu, bilo da je riječ o obitelji, zlosretnim poslovnim partnerima, poreznim obveznicima ili cijelom svijetu. Phillips se stilski daleko više oslanja na Scorsesejeve Dobre momke, koristeći Pakouza kao poluciničnog naratora, te bacajući filmofilima brojne eksplicitne reference na de Palmino Lice s ožiljkom. Scenarij koji je Phillips napisao zajedno sa Stephenom Chinom i Jasonom Smilovicem, pak, prečesto pleše na granici crne komedije i “ozbljne”, odnosno politički angažirane drame, a završnica, koja se događa u sumornoj Albaniji, u velikoj mjeri predstavlja otklon od “šarene” prve dvije trećine filma. Teller se, pak, za razliku od uvijek raspoloženog Hilla, čini pogrešnim izborom za glavnu ulogu, odnosno jednostavno izgleda predobar za lik koji bi teško itko mogao nazvati “klasičnim” pozitivcem. Kada se svemu tome doda bivša kubanska manekenka de Armas u glavnoj ženskoj ulozi, Psi rata počinju previše sličiti na hollywoodski film u onom lošem smislu riječi, odnosno udaljavaju se od nekakvog ozbiljnog pokušaja da se govori o problemima stvarnog svijeta. U tome izgleda još gore kada se usporedi sa tematski srodnim ostvarenjima kao što su Vuk s Wall Streeta i Gospodar rata, a od kojih je ovaj potonji gotovo identičnu temu prikazao na mnogo efektniji i energičniji način. Netko bi mogao reći da ratni profiteri uistinu dobar film možda i nisu zaslužili.

PSI RATA
(WAR DOGS)
uloge: Jona Hill, Miles Teller, Ana de Armas, Bradley Cooper
scenarij: Stephen Chin, Todd Phillips & Jason Smilovic
režija: Todd Phillips
proizvodnja: Columbia, SAD, 2016.
trajanje: 86 min.
OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Opasnost iz dubine (The Shallows, 2016)

Velike i korisne stvari mogu nastati iz pobuda koje bi mnogi, proglasili najblaže rečeno, trivijalnima. Tako se priča da je Internet Movie Database, danas vjerojatno najvažniji i najpouzdaniji izvor podataka o filmskoj djelatnosti na svijetu, prije četvrt stoljeća nastao tako da su geekovi na tadašnjem primitivnom Internetu (koji su u 99,99 % slučajeva bili mladi i napaljeni muškarci) počeli raspravljati koja je od popularnih filmskih glumica ljepša te počeli organizirati podatke radi referenci i boljih argumenata za raspravu. Slične stvari se događaju i ova, navodno prosvjećenija i politički korektnija vremena. Argument za to bi mogao predstavljati The Shallows (doslovno “Plićak”), hollywoodski film čiji su naslov naši distributeri s uobičajenom dozom “produhovljenosti” i preciznosti preveli kao Opasnost iz dubine. Iako je nezahvalno špekulirati o tome kako je taj film nastao, postoji velika vjerojatnost da je njegov začetak bilo ideja o cjelovečernjem filmu čiji je protagonist mlada i privlačna žena koja se skoro sve vrijeme na ekranu nalazi odjevena u bikini.

Heroina filma, koju tumači Blake Lively, je Nancy Adams, američka turistica koja je došla u Meksiko, prije svega zato da pronađe usamljenu skrivenu plažu o kojoj je pričala nedavno preminula majka, a na kojoj je bila doznala da je trudna. Nancy je također strastvena surferica te je oduševljena s plažom gdje joj valovi omogućavaju da uživa u svojoj omiljenoj aktivnosti. No, dojam kvari dolazak lešine uginulog kita koja kod sebe privlači galebove, ali, na kraju, i neke mnogo veće i opasnije primjerke oceanske faune. Nancy to shvati tek kada je napadne i ugrize velika bijela psina, od koje će tek zahvaljujući sretnom spletu okolnosti uspjeti pobjeći te pronaći utočište na jednoj hridi. To je, međutim, tek početak problema, s obzirom da do kopna odakle bi trebala potražiti pomoć treba doplivati, a što morska neman strpljivo čeka kako bi dovršila svoj posao. Nancy je prisiljena koristiti svu svoju domišljatost i snagu volje kako bi pokušala preživjeti, a osim morskog psa se mora suočiti sa žeđi, dehidracijom i iscrpljenošću.

Scenaristu Alexanderu Jaswinskom se mora odati priznanje zbog toga što je ideju, koja na prvi pogled izgleda tek kao izgovor za cjelovečernji modni foto session Sport Illustrateda, uspio pretvoriti u punokrvni i, može se komotno reći, efektni triler o preživljavanju. Misao vodilja pri svemu tome je trebala biti jednostavnost, a tome se priklonio i španjolski režiser Jaume Collet-Serra, specijalist za žanrovska ostvarenja. Nancy je jedini lik u filmu, i gotovo sve vrijeme se zbivanja i radnja prate iz njene perspektive. Izuzetak je sam početak, odnosno scena u kojoj se pronađe GoPro kamera sa snimkama čiji sadržaj, u najboljoj tradiciji found footagea, sugerira završnicu daleko od konvencionalnog hepi enda. Collet-Serra odmah nakon toga potpuno mijenja ton, odnosno Nancyn dolazak i boravak na plaži prikazuje kao idiličan izlet, bez ikakvih lažnih najava opasnosti i užasa; umjesto toga vrlo inteligentno koristi priliku da gledatelje upozna za geografskim okolnostima koje će igrati izuzetnu ulogu u završnici, isto kao i time da je Nancy atletski sposobna, ali i kao bivša studentica medicine opskrbljena određenim znanjem i vještinama koje će joj omogućiti preživljavanje. Filmofilima će posebno u oči upasti posvete Spielbergovim Raljama; to uključuje i znamenitu početnu scenu pa se tako Opasnost iz dubine može shvatiti i kao pokušaj odgovora na pitanje što bi bilo da je završila drukčije, odnosno da je zlosretna kupačica uspjela pronaći privremeno utočište na plutači. Kao zanimljivo rješenje se javljaju i Nancyini monolozi, koji na prilično efektan i uvjerljiv način publici pokazuju njeno razmišljanje, odnosno pomažu da shvate kako pokušava riješiti svoj problem jednom kada se nađe sama samcata na hridi.

Problemi za film, međutim, nastaju u drugom dijelu filma, kada se Nancy suoči s nemani, čiji se postupci – nastojanje da se vreba i pojede relativno sitan živi plijen kada u blizini pluta hrpa kitovog mesa – ne čine previše uvjerljivima. Horor i drugi klišeji se javljaju i u likovima nekolicine zlosretnih Meksikanaca koji će se, poput junakinje, naći na istom mjestu, ali će doživjeti bitno različitu sudbinu, odnosno kao scenarističko topovsko meso demonstrirati što čeka Nancy ako počini kobnu pogrešku. Pomalo nepotrebnim se čini i podzaplet koji Nancy opisuje kao traumatiziranu preranom smrću majke, odnosno cijelu pustolovinu svodi na njeno nastojanje da metaforički pobijedi svoje demone, ponovno pronađe sebe i nastavi prekinuti studij medicine. Najgora od svega je, pak, završnica koja se pretvara u orgiju specijalnih efekata i koja svojom neuvjerljivošću kvari dojam. Srećom, ne toliko bitno da potpuno pokvari druge kvalitete, pa se zbog svoje kratkoće, jednostavnosti i neotkrivanja tople vode Opasnost iz dubine može preporučiti čak i onim gledateljima koji previše ne mare za prizor Blake Lively u kupaćem kostimu.

OPASNOST IZ DUBINE
(THE SHALLOWS)
uloge: Blake Lively
scenarij: Anthony Jaswinsky
režija: Jaume Collet-Serra
proizvodnja: Columbia, SAD, 2016.
trajanje: 86 min.
OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Labirint: Kroz spaljenu zemlju (Maze Runner: The Scorch Trials, 2015)

Ekranizacije danas u Hollywoodu izuzetno popularnih omladinskih distopijskih SF-romana u pravilu dolaze u obliku ciklusa od najmanje tri naslova (koji se temelje na pravilu i takvi romani dolaze u obliku ciklusa od najmanje tri knjige). Još jedno pravilo kaže da drugi film iz tog ciklusa, temeljen na drugoj knjizi iz trilogiji, mora biti lošiji od prvog. Ali, netko će uvijek reći da pravila postoje da se krše. Da li je to bila iskrena namjera autora ciklusa temeljenog na romanu Maze Runner Jamesa Dashnera nije poznato. U svakom slučaju, oni su prošle godine prikazanim filmom Labirint: Kroz spaljenu zemlju to pravilo prekršili.

To, zapravo i nije bilo tako teško, s obzirom da prethodni film, Labirint: Nemogući bijeg, i nije bio posebno dobar. A što se pogotovo odnosi na zbrzanu i konfuznu završnicu u kojoj se protagonistu Thomasu (O’Brien) i njegovim drugovima koje je uspio izvući iz podzemnog labirinta nastoji objasniti zašto je tamo bio završio i što ga čeka na površini. Organizacija WCKD (ili, u hrvatskom prijevodu, ZLOPAK) je Thomasa i društvo koristila kao pokusne kuniće kako bi pronašla lijek za neizlječivi virus zvan Baklja koji je opustošio solarnom erupcijom ionako opustošenu Zemlju. Novi film počinje u trenutku kada je završio stari – kada grupa naoružanih ljudi protagoniste vodi na sigurno od ZLOPAK-a. No, Thomas postane sumnjičav prema svojim dobročiniteljima na čelu sa Jansonom (Gillen), a te se sumnje opravdaju kada se ispostavi da njegove drugove otimaju i podvrgavaju nekakvom neobičnom postupku, odnosno da je Janson u stvari ZLOPAK-ov čovjek. Thomas ponovno organizira bijeg, ali se ispostavi da ga osim progonitelja u uništenom svijetu čekaju ne samo glad, žeđ, oskudica, loše vrijeme, nego i žrtve Baklje koje je bolest pretvorila u krvoločne i opasne zombije. Thomasu jedinu nadu vidi o pričama o pokretu otpora zvanom Desna ruka koji se krije negdje u planinama. Na dugom i opasnom putovanju će im pomoć pružiti grupa preživjelih na čelu sa Jorgeom (Esposito).

Wes Ball, koji je režirao prethodni nastavak, je u novom imao bitno lakši zadatak, a isto se može reći za scenariste. Nakon što je pitanje o čemu je, zapravo, u filmu riječ i kakav je svijet gdje se odvija radnja odgovoreno, Kroz spaljenu zemlju se može gotovo u potpunosti posvetiti praktičkim pitanjima. To znači da, nakon što se za nekih 15-20 minuta odigra “iznenadni” obrat koji su i oni manje iskusni gledatelji mogli naslutiti, ostaje manje-više rutinski posao u prikazu kako se Thomas i društvo trebaju izvući iz nevolje u kojoj su se našli. Ballu je posao lakši utoliko što mjesto radnje više nije ograničeno, odnosno što ima malo više slobode da stvori budući distopijski svijet. Ni tu, međutim, nema nekog velikog otkrivanja tople vode – uglavnom se sve svodi na uobičajene vizualne klišeje vezane uz pustinju, gomile pijeska i ruševine nekadašnjih megalopolisa. Ipak, tu i tamo se može pronaći poneki svijetli trenutak. Prije svega se to odnosi na to da su protagonisti prisiljeni kretati se unutar ruševina, te ih upravo tamo vrebaju najveće opasnosti u liku mutanata. Poznavatelji video-igara će, pak, u vizualnim i drugim rješenjima Spaljene zemlje pronaći prilično snažan utjecaj hvaljene post-apokaliptičke igre The Last of Us. Stoga se ovaj film, dijelom isto i zbog određenih scenarističkih rješenja, može shvatiti i kao njen svojevrsni remake ili barem homage, te kao takav funkcionira čak i ako se u obzir uzmu daleko manje prostačkog rječnika ili eksplicitnog nasilja uzrokovanog neumitnim cenzorskim obzirima filma namijenjenog tinejdžerskoj publici.

Završnica filma, pak, donosi veliki oružani obračun koji, pak, neće riješiti ništa, nego će tek dodatno zakomplicirati stvari i umjesto raspleta stvoriti novi cliffhanger koji se, očekivano, mora razriješiti u trećem nastavku. No, cijela je stvar ovdje daleko manje konfuzna i isforsirana nego na kraju Nemogućeg bijega, te će gledateljima manje ići na živce. Kada se još tome doda da mladoj i često bezličnoj, i ne previše talentiranoj glumačkoj ekipi društvo prave njihovi stariji, iskusniji i mnogo efektniji kolege. To se, prije svega kada je u pitanju Esposito, odražava kroz daleko višu kvalitetu glume, Kroz spaljenu zemlju bi se u kontekstu današnjih hollywoodskih distopijskih franšiza mogla shvatiti i kao jedno od rijetkih ugodnih iznenađenja.

LABIRINT: KROZ SPALJENU ZEMLJU
(MAZE RUNNER: THE SCORCH TRIALS)
uloge: Dyan O'Brien, Kaya Scodelario, Thomas Brodie-Sangster, Giancarlo Esposito, Aidan Gillen, Ki Hong Lee, Patricia Clarkson
scenarij: T. S. Nowlin
režija: Wes Ball
proizvodnja: 20th Century Fox, SAD, 2015ž
trajanje: 131 min.
OCJENA: 5/10

 

RECENZIJA: Milijarde (Billions, sezona 1, 2016)

Oni koji u posljednje vrijeme pokušavaju pratiti političke rasprave na online forumima i društvenim mrežama, barem one ozbiljnije koje se bave nešto univerzalnijim temama od pretpolitičkih prepucavanja na etničkim, plemenskim, vjerskim, sportsko-navijačkim ili sličnim osnovama, vjerojatno će zaključiti da bi većini njih nekakav zajednički nazivnik trebala predstavljati sukob između kapitalizma i socijalizma. Riječ je o debati koja traje posljednjih par stoljeća, a koja se može, na ovaj ili onaj način nadovezivati na razne druge sporove. To je pogotovo došlo do izražaja od 2008. godine kada je veliki krah na njujorškoj burzi i globalna recesija pokazao da je mnogo toga trulog u suvremenom kapitalizmu, a mnoge potakao da ponovno počnu promišljati o socijalizmu kao njegovoj alternativi. Antikapitalističku raspoloženje je na određeni način nastojao iskoristiti i Hollywood, pa se svako malo pojavi film u kome je neki od likova pozitivac ili se takvim nastoji predstaviti tako što riječima i dijelom udara na “1%”. Nešto ozbiljniji odrazi takve debate na ekranima, odnosno oni koji bi kroz nešto uravnoteženiji pristup izbjegli crnobijeli tretman takve teme, su relativno rijetki. Jedan od njih predstavlja dramska TV-serija Milijarde čija se prva sezona početkom 2016. godine prikazivala na programu kanala Showtime.

Osnovni zaplet serije je vrlo jednostavan, te se svodi na sukob dvojice muškaraca opskrbljenih velikim talentom i još većim egom. Bobby “Axe” Axelrod (Damian Lewis) je burzovni mešetar koji je u nepuno desetljeće i pol od svog investicijskog fonda učinio jednu od najvećih institucija Wall Streeta i pri tome stekao status celebrityja i popularnost čak i među burzovnim mešetarima nesklonim masama Njujorčana. Charles “Chuck” Roades Jr. (Paul Giamatti) je federalni tužitelj za Južni distrikt New Yorka koji u svojoj karijeri nikada nije izgubio u sudnici, te stekao veliki ugled globeći i trpajući u zatvor poslovne ljude i mešetare koje se bogate insajderskim trgovanjem i sličnim ilegalnim burzovnim manipulacijama. Čak i jedan tako veliki grad kao New York je premalen za takva dva čovjeka, te ne treba dugo čekati povod za izbijanje otvorenog sukoba. Kada Axelrod, suprotno savjetima, za besramno visoku svotu kupi vilu u bogataškom odmaralištu Hamptons, Roades to shvaća kao izazov te započinje istragu koja ima za cilj raskrinkati financijske i druge malverzacije u Axelrodovom poslovnom imperiju te tako na kraju sebi pribaviti najveći “skalp” u karijeri. Taj zadatak neće biti lagan, jer se i Axelrod za njega pripremio, shvativši istragu kao još jedan izazov u svojoj karijeri, a osim ogromne količine novca kojima se kupuju informacije, iza sebe ima i malu armiju suradnika i uposlenika koji ga štuju kao božanstvo. Roades se, pak, tome suprotstavlja svojim malim, ali izuzetno talentiranim timom mladih tužiteljia motiviranih političkim ambicijama. I jednom i drugom, međutim, poteškoće čini to su međusobno povezani kroz Wendy Roades (Maggie Siff), Roadesovu suprugu koja je također ima impresivnu psihologa, ali u Axelrodovoj tvrtki čije tajne svom mužu ne smije odati iz profesionalnih razloga.

Od tri pisca koji predstavljaju službene tvorce serije, dvojica – David Levien i Brian Koppelman – su široj publici poznati kao tvorci nekoliko filmskih scenarija posvećenih profesionalnim kockarima, kao što je Rounders sa Mattom Damonom. Treći član tima, Andrew Ross Sorkin (inače u nikakvom srodstvu sa svojim daleko poznatijim prezimenjakom Aaronom), je poznat kao novinar specijaliziran za poslovne teme, a čije je najpoznatije djelo bila knjiga Too Big to Fail posvećena velikom burzovnom kraju 2008. godine (i kasnije adaptirana u HBO-v kablovski film). Sve je to trebalo jamčiti da bi gledateljima svijet financijskog kapitala i aktivnosti na Wall Streetu, često teško razumljive čak i onima koji imaju diplomu ekonomskog fakulteta, običnoj publici trebalo dočarati na koliko-toliko pristupačan način. U seriji, međutim, nekog naročitog kopanja po naličju američkog poslovnog establishmenta baš i nema, te se sve svodi na relativno jednostavne populističke slogane o insajderskom trgovanju kao “namještanju igre” i “prijevare” u kojoj se “veliki igrači” iz “1%” besramno bogate na račun “malog čovjeka”, ali isto tako i njihovu antitezu koja daje suprotan stav o kapitalizmu kao najčišćem oličenju američkog sna i jedinoj mogućnosti da se netko marljivim, upornim (iako ponekad ne i sasvim legalnim) radom sa dna popne na vrh.

Najveća je vrijednost Milijardi u tome što se sukob između kapitalizma i socijalizma odražava kroz dva lika, i to na način da nitko od njih nije prikazan kao apsolutni junak ili zlikovac. Za Axelroda je jasno da svoje bogatstvo nije u potpunosti stekao niti ga čuva na potpuno legalan način, te da je osim podmićivanja spreman i za neke moralno dvojbenije radnje; s druge strane serija ističe kako je bio skromnog podrijetla, te da se nakon stjecanja bogatstva njime nije bahato razmetao, te kako je u privatnom životu besprijekoran roditelj i vjeran suprug. U Milijardama se tako prikazuje kako kapitalizam, koga Axelrod oličava može biti dobar. Suprotne vrijednosti, odnosno ono što bi u kontekstu serije trebalo biti “socijalizam” – nastojanje države i drugih javnih institucija da se ekonomija stavi pod čvršći nadzor – simbolizira Roades kao talentirani, uporni, uspješni državni činovnik koji svoj, relativno slabo plaćeni posao zbog koga ga većina poznanika mrzi, radi usprkos toga što je ima bogatog i utjecajnog oca koji mu je mogao urediti daleko unosniju i manje stresnu karijeru. Za one koji vjeruju da svi problemi današnjeg svijeta potječu od zlih “1%” s Wall Streeta, Roades je pozitivac. U seriji on, međutim, nije nimalo savršen – prema svojim kolegama i prijateljima je izuzetno neugodan i nimalo ne krije svoje frustracije, a na kraju uvjerenje da se protiv Axelroda i njemu sličnima ne smiju birati sredstva, izgubivši tako svoju moralnu prednost.

Koncept Milijardi je sjajno postavljen, a Lewis i Giamatti se čine savršenim izborom za tako snažne, upečatljive i izvrsno napisane likove. Scenaristički trojac, međutim, nije znao taj koncept i likove pretočiti u nekakav čvrst i koherentan zaplet, barem ne onaj koji bi opravdao jednu ili dvije sezone (čak i one skraćene od 12 epizoda). Zato je od samog početka scenarij inficiran melodramom i brojnim detaljima koji se čine primjerenijim “trash” sapunicama nego ozbiljnoj seriji na aktualnu temu. To se može vidjeti na samom početku kroz lik Wendy, koji na prilično neuvjerljivi način povezuje dvojicu glavnih likova , dodavši svemu tome i motiv seksualne napetosti između psihologinje i njenog karizmatskog pacijenta, kao i patološke ljubomore fizički neuglednog muža. Milijarde, međutim, idu još dalje u nastojanju da za ekrane prikuju “trashu” sklonu publiku, pa je tako odnos između Wendy i njenog muža dodatno zakompliciran time da njih dvoje prakticiraju BDSM. Iko je u seriji bilo prilično dobro napisanih i ocrtanih likova, kao i vrlo dobrih epizoda (poput “Quality of Life” u kojoj se kroz flashbackove vješto koristi podzaplet vezan uz jednog od Axelrodovih zaposlenika), nju je od samog početka bilo teško shvatiti potpuno ozbiljno. I na kraju, kada prva sezona završi obveznim i predvidljivim cliffhangerom, gledatelj će, opterećen svim tim “trash” sadržajima, postaviti prilično neugodno pitanje što ga čeka u drugoj.

OCJENA: 6/10

Predizborne koalicije kao nužno zlo

Predizborne kampanje u Hrvatskoj su “zanimljivo” vrijeme kada se, ovisno o tome da li je netko na vlasti ili u opoziciji, odjednom počinje živjeti u utopijskom raju koga mudri državnici neupitnih dostignuća tek što nisu pretočili u stvarnost ili u u paklu iz koga će izdajnici i nesposobnjakovići narod survati u još goru provaliju. To je također i vrijeme kada se po prvi, i za nekoliko godina posljednji put, čuju neke ideje koje će nakon prebrojavanja listića biti uredno zaboravljene poput dosjea u USKOK-ovim ladicama.

Jedna od tih ideja jest i izmjena izbornog zakonodavstva prema kojoj bi se ubuduće trebalo zabraniti predizborno koaliranje stranaka. Nju je iznio Ivo Anić u svom komentaru u kojim ih naziva “bestidnom trgovinom i prijevarom birača“. Riječ je o stavu za koga bi se moglo reći da je prilično popularan u dijelu hrvatske javnosti, barem ako je suditi prema stavovima koji se mogu pročitati na društvenim mrežama. A i ideja nije nova, pa se tako oni koji raspolažu memorijom nešto većom od zlatne ribice i prosječnog hrvatskog birača mog sjetiti kako je nešto slično kao dio svoje referendumske inicijative predložila Željka Markić. I, naravno, samim time da je predložena od strane Željke Markić automatski postala nešto toliko neprihvatljivo da se mora sasjeći u korijenu, što je politički establishment, koristeći strogoću zakonskih odredbi o referendumima, na kraju i uspio učiniti.

Ovaj put je, pak, zamisao o zabrani predizbornih koaliranja daleko više “cool” i može računati na širi raspon lajkanja na Fejsu. Osnovni argument za tu inicijativu se temelji na praksi koja se uvriježila od 2000. godine kada je, zahvaljujući uvođenju čistog proporcionalnog sustava, postalo nemoguće sastavljati jednostranačke većinske vlade, pa je tako i dvostranačje u kojima se na vlasti izmjenjuju HDZ i SDP začinjeno time da sa sobom na vlast dovlače stranke i strančice koje sa njima po nekakvim “normalnim” ideološkim, etničkim ili pretpolitičkim kriterijima nemaju velike veze. Ta je praksa također zaslužna i za to da mnoge od tih stranaka podršku dvjema strankama naplaćuj udjelom u vlasti koji u pravilu nadmaše njihovu podršku u glasačkom tijelu, a što velike stranke prisiljava na dodatno uhljebljivanje svojih vojnika, te dodatno povećanje glomaznog i neefikasnog državnog aparata i s njim vezane kleptokracije.

Anić kao rješenje nudi kombinaciju izbornog zakonodavstva Hrvatskoj neupitne Njemačke, gdje je predizborno koaliranje izričito zabranjeno, kao i Norveške, gdje je izborni prag nešto niži. On bi, prema Anićevoj zamisli, trebao biti 3 posto te tako manjim strankama ponudi nešto malo više mogućnosti da uđu u parlamente bez “prištekavanja” velikima. Njegov prijedlog, na žalost, nije precizirao to da li bi stranke mandate sa lista dobivale samo na državnoj razini ili po izbornim jedinicama, što sa sobom donosi pitanje kako bi se zabrana predizbornog koaliranja odrazila na zastupljenost malih, ali na regionalnoj razini snažnih stranaka, kao i stranaka koje zastupaju etničke manjine (što sa etnički homogenom Norveškom nije slučaj).

Mnogo veći i ozbiljniji problem od nedorečenosti ovog prijedloga jest taj da se time rješava samo dio problema, odnosno da je jednako nedosljedno zabraniti predizborno kao i postizborno koaliranje. Tako su u Njemačkoj, na čiju se praksu Anić poziva, birači CDU već u dva navrata u posljednjih desetak godina prisiljeni gledati kako ta stranka njihove demokršćanske vrijednosti kompromitira velikom koalicijom sa socijaldemokratskom SPD. U Hrvatskoj su, pak, birači nominalno lijevog SDP-a užasnuti time da im se već prije samih izbora priprema nešto slično, odnosno da ta stranka nudi lavovski dio vlasti (a vjerojatno i svjetonazorske orijentacije) demokršćanskom HSS-u u kome će, kako stvari stoje, sjedi Marijana Petir čiji su stavovi kod ideološki najnabrijanije pristaša Milanovićeve stranke izazivaju apopleksiju.

Ta je praksa, pak, prije dosta godina prepoznata kao problem od strane HDZ, i to prije svega na lokalnim razinama, gdje su toj stranci često vlast oduzimale slične “morske” koalicije, bilo predizborne, bilo postizborne. Kao rješenje se ponudio probni balon u obliku zakona koji bi priječio stvaranje “ideološki nekompatibilnih stranaka”. Nije teško pretpostaviti kako se na taj prijedlog reagiralo kao na licemjerni pokušaj očuvanja HDZ-ovog monopola, ali i s mnogo čvršćim argumentima kako je to, zapravo, ograničenje slobode izražavanja i političkog djelovanja nespojivih s modernom demokracijom. Nadalje, kada bi se nekome dala ovlast da pojedine stranke proglašava “ideološki nekompatibilnim” s ovim ili onim, na mala vrata bi mu se dala ovlast da ne samo stranke nego i pojedince proglašava “moralno-politički nepodobnim”, a odatle do uvođenja verbalnog delikta je mali korak iza kojeg slijedi slanje u logore, ako ne i bacanje u jame.

A čak i ako se zabrana predizbornog koaliranja i formalno uvede, to ne znači da predizbornog koaliranja neće biti u stvarnosti. Bilo kroz jeftine trikove kao što su ad hoc pridruživanja stranaka ili stavljanje članova jedne stranke na tuđe liste, bilo kroz činjenicu da velike stranke u svijetu u pravilu funkcioniraju kao predizborne koalicije. To se, na primjer, u današnjoj Britaniji može vidjeti kroz građanske ratove u dviej vodeće stranke – vladajućim konzervativcima gdje su se zakrvili na referendumu pobjednički, ali u stranci manjinski euroskeptici sa većinskim europejcima, te oporbenim laburistima gdje centristički sljedbenici Blairovog Trećeg puta pokušavaju svrgnuti radikalno lijevog Jeremyja Corbyna. Dvostranački sustav SAD, gdje tamošnji politolozi dvije vodeće stranke bez ikakvih primisli nazivaju izbornim koalicijama je još eklatantniji primjer.

Dakle, predizbornih koalicija, ma koliko one dizale živce idealistima koji sanjaju o podjeli Hrvatske na nekakvu “čistu” i “normalnu” socijaldemokratsku ljevicu, liberalni centar i demokršćansku desnicu će uvijek biti. Isto kao što demokracija i sloboda govora jest pravo koje se mora priznati i onima koji ne volite i iznose stavove koji vam se ne sviđaju, tako i predizborno koaliranje predstavlja nužno zlo svake, pa i hrvatske demokracije.

Pet razloga zašto je uspio Brexit

Ako postoji nešto što bi trebalo biti antiteza čuda, odnosno događaj koji je fantastično nevjerojatan, ali umjesto ostvarenja sna izaziva noćnu moru, onda bi to trebao biti ishod referenduma o Brexitu. Barem ako ste pobornik Europske unije i dalje pijete 25 godina servirani “Kool Aid” o tome kako je ona najplemenitje i najgenijalnije dostignuće svjetske povijesti, odnosno rješenje svih hrvatskih, kontinentalnih i globalnih problema. A pod tim pobornicima se podrazumijeva oko 100 % hrvatskih političara, analitičara, opinion makera, umjetnika, glumaca zabavljača i svega onoga što predstavlja domaći establishment. U reakcijama na jučerašnji događaj se od početne nevjerice i poricanja brzo stiglo do stadija bijesa, odnosno iskaljivanja frustracija na britanske birače koji su usudili na tako spektakularan način uništiti nečiji višedesetljetni san.

Taj bijes se možda najbolje odražava kroz naslovnice koje ishod referenduma nastoje objasniti na manihejski crno-bijeli način, odnosno trijumf ruralnog, primitivnog, neobrazovanog, ostarjelog Zla nad urbanim, sofisticiranim, prosvijećenim i mladim Dobrom. Ili, slikovitije rečeno, kao posljedicu toga da su zagovornici izlaska iz EU bili vještiji i beskrupulozniji u eksploataciji neukosti i šovinizma u engleskoj provinciji nego što su zagovornici ostanka u EU bili u stanju apelirati na “cool” europske vrijednosti stanovnika velikih gradova.

Iako će, bez svake sumnje, u sljedećim tjednima, mjesecima, godinama i desetljećima ishod referenduma biti podvrgavan intenzivnim analizama i pokušajima da se pronađe razlog zašto je opcija izlaska odnijela prevagu nad opcijom ostanka, već sada bi se moglo reći da je taj odgovor daleko složeniji. Točnije, Brexit je pobijedio ne zbog jednog, nego zbog kombinacije nekoliko faktora. I to onih koji sami po sebi ne bi bili dostatni da izazovu izlazak.

Ti razlozi, navedeni nasumičnim redoslijedom su:

1) Otočki mentalitet. Za Veliku Britaniju u odnosu na kontinentalnu Europu važi isto ono što važi i za Irsku u odnosu na Veliku Britaniju ili bodule u odnosu na kontinentalnu Hrvatsku. Britanci ili, preciznije, Englezi i Velšani (Škoti su se na ovom referendumu izjašnjavali iz motiva koji s EU nemaju neposredne veze) sebe tradicionalno smatraju kao corpus separatum u odnosu na ostatak Europe. U pitanju je tradicija ništa drukčija od one kada su se Briti smatrali drugačijima u odnosu na svoje keltske suplemenike s druge strane La Manchea, normanski vitezovi par generacija nakon Hastingsa drugačijim u odnosu na francuske, a anglosaski pravnici stvorili pravni sustav Common Law suštinski drugačiji od na rimskom pravu temeljenog kontinetalnog pravnog sustava. Birači su Brexitom jednostavno poručili ostatku Europe da se smatraju drugačijim, da to vole i žele ostati i da je s takvom tisućljetnom tradicijom bilo nespojiva europska jednoobraznost na kojoj su inzistirali briselski eurokrati.

2) Višedesetljetna akumulacija nezadovoljstva s EU. Farage i družina zasigurno jesu koristili jeftini populizam i šovinizam kako bi na svoju stranu doveli većinu birača, ali se, zapravo, i nisu trebali pretjerano truditi. U Britaniji je oduvijek dio stanovništva bio nezadovoljan britanskim položajem u EU, ali je sve do početka 1990-ih taj dio predstavljao manjinu. Tek kada su sjećanja na pred-europsko doba ranih 1970-ih počela blijediti, a dostignuća poput slobodnog protoka roba, ljudi i kapitala postala dio banalne i samorazumljive svakodnevnice, stvorila se percepcija kako su neugodnosti i štete vezane uz Britaniju u EU daleko veće od koristi. Taj je proces u mnogo čemu započeo 1992. godine, kada je izglasavanje Maastrichtskog ugovora, s kojim je EU transformirana u državnu zajednicu polufederalnog tipa koincidiralo s burzovnim špekulacijama i katastrofalnim padom funte. Ne iznenađuje da je sljedeće godine osnovao UKIP koji će se, usprkos niza neuspjeha i promašaja, uspjeti odlijepiti s redikulske margine i na kraju postići donedavno nezamislivo dostignuće kojim je ispunio svoju svrhu postojanja. A to ne bi uspio da se nezadovoljstvo koje mu je davalo prvo simpatije, a potom glasove, nije akumuliralo, kao i da tome svoj doprinos nije dala i globalna recesija s kraja 2000-ih, od koje se možda odavno oporavio yuppiejvski londonski City, ali ne i engleska provincija. To nezadovoljstvo se, pak, zbog specifičnosti britanskog izbornog sustava koji preferira konzervativno-laburističko dvostranačje, nije moglo izraziti na izborima (pa su tako prošle godine mnogi ukipovci “taktički” glasali za Cameronove konzervativce kao manje zlo da im ne propadne glas). S referendumom je bio sasvim drugi slučaj – tu se nezadovoljstvo izrazilo na najiskreniji, najneposredniji i sa pro-europskog stajališta devastirajuće efikasan način.

3) Samozavaravajući život proeuropske elite u londonskom “mjehuru”. Dok je referendum britansko stanovništvo oštro podijelio, u redovima establishmenta – ekonomskog, kulturnog, političkog – vladao je gotovo potpuni konsenzus o nužnosti ostanka Britanije u EU. Taj se konsenzus, međutim, ne samo održavao nego i hranio time da su svi njegovi pripadnici imali i osobnih razloga podržati status quo koji im je omogućavao lagodan život, ali ih također štitio od negativnih posljedica ostanka Britanije u EU. To je, pak, stvorilo svojevrsno stakleno zvono ili “mjehur” u kome su argumenti za ostanak bili samorazumljivi, ali oni izlazak potpuno neshvatljivi i nepojmljivi. Ne iznenađuje, stoga, što je opcija “ostanka” sve do posljednjeg trenutka smatrala da je opcija “izlaska” u najboljem slučaju malo prenapuhani prosvjedni glas, odnosno da će britansko stanovništvo doći pameti. Kada se to nije dogodilo šok je bio nalik onome zaslužnom za sindrom Pauline Kael, odnosno nevjericu njujorških liberalnih intelektualaca da bi 1972. godine itko mogao glasati za republikanskog predsjednika Nixona (koji je na tadašnjim izborima imao spektakularan uspjeh) s obzirom da “nitko u njihovim krugovima ne glasa za Nixona”. Kako protivnik nije bio shvaćen ozbiljno, tako je i kampanja za “ostanak” bila neozbiljna te se svodila na izrugivanje i sprdnju, izazivajući suprotnu reakciju s kobnim posljedicama.

4) Škotsko taktiziranje ili nezainteresiranost. Jedna od najčešćih tvrdnji kojima se protivnici Brexita izvan Britanije tješe jest taj da će najvjerojatnije dovesti do raspada Ujedinjenog Kraljevstva, s obzirom da je Škotska uvjerljivo glasala za ostanak u EU i ostala u manjini, a što aktualnim čini novi referendum o nezavisnosti. A rezultat u Škotskoj je onima koje zanima takav razvoj događaj bio idealan – s jedne strane izrazito određenje za “ostanak”, a s druge strane niska izlaznost (daleko niža nego na referendumu o izlaznosti) koja više nije mogla nadoknaditi zaostatak u Engleskoj i Velsu. Netko ciničan ili sklon teorijama zavjere bi rekao da je vladajuća Škotska nacionalna stranka na ovaj ili onaj način izmanipulirala takav rezltat.

5) Vremenske neprilike. Povijest nas uči da je na ishod nekih od najvažnijih vojnih ili drugih okršaja ključno utjecalo vrijeme. U slučaju jučerašnjeg referenduma to je bila kiša koja je nemilice padala po Londonu i južnim dijelovima Engleske, i to upravo onima u koje su se najviše ufali zagovornici “ostanka” te gdje je za uspjeh njjihove opcije trebala što veća izlaznost. London je, kao što se očekivalo, listom bio za “ostanak”, ali je očito preveliki broj londonskih pristaša “ostanka” smatrao da se izlazak na birališta pod kišom ne isplati, pogotovo ako su sve vodeće ankete sugerirale da je gotova stvar. Na sjeveru Engleske, gdje je bila najveća podrška za “izlazak” vrijeme je bilo lijepo.

Vjerojatno postoji još nekoliko važnih faktora koji su doveli do Brexita, ali ovih pet će danas biti dovoljno za razmišljanje.