Draxblog VI

Početna » Kultura » Film » RECENZIJA: “Državni neprijatelj broj 1”, I i II dio (2008)

RECENZIJA: “Državni neprijatelj broj 1”, I i II dio (2008)

Follow Draxblog VI on WordPress.com

Jean Francois-Richet, francuski režiser svjetskoj publici poznat po ne baš najsretnijem remakeu Carpenterovog kultnog filma Napad na policijsku postaju, očito zna pratiti suvremene trendove. Nakon što je Quentin Tarantino sa svojim Kill Billom pokazao da filmovi u više dijelova nisu komercijalni bauk, taj se model pokazao zgodnim za filmske prikaze ličnosti “većih od života” čije su biografije prepune detalja koje se adekvatno ne bi moglo utrpati u cjelovečernji format. Steven Soderbergh je taj model iskoristio u svom dvodijelnom prikazu biografije revolucionara Che Guevare, a Richet u prikazu Guevarinog nešto manje poznatog, ali isto tako živopisnog, suvremenika Jacquesa Mesrinea.

Mesrineov život je tako prikazan u dva cjelovečernja filma, u Hrvatskoj distribuirana pod nazivom Državni neprijatelj broj 1, iako dotični naslov u Francuskoj (L’ennemi public No. 1) koristi samo drugi film. Prvi je originalno nazvan L’Instict de Mort (Instikt smrti) i naziv je dobio po Mesrineovoj autobiografiji po kojoj se, za razliku od drugog dijela, djelomično temelji.

Prvi film započinje 2. studenog 1979. godine kada se prerušeni Mesrine (Vincent Cassell), u to vrijeme jedan od najtraženijih kriminalaca u Francuskoj, BMW-om u društvu djevojke Sylvie Jeanjacquot (Ludivine Sagnier) vozi pariškim ulicama ne sluteći da će mu ta vožnja biti posljednja u životu. Radnja se potom vraća dvadeset godina unatrag kada je mladi Mesrine, dijete situiranih roditelja iz srednje klase, kao regrut francuske vojske u ratnom Alžiru prisiljen zaprljati ruke krvlju tamošnjih civila. Pri povratku kući ga drže herojem, ali se Mesrineu teško pomiriti s dosadnim civilnim životom, te se umjesto toga počinje družiti s gangsterima, prostitutkama i sličnim polusvijetom koji mu nudi daleko uzbudljiviji način zarađivanja za život. Gangsterski bos Guido (izvrsni, iako gotovo neprepoznatljivi Gerard Depardieux) u domišljatom i drskom Mesrineu vidi veliki talent, ali kriminalna karijera je nakratko prekinuta boravkom u zatvoru i pokušajem da se skrasi kao obiteljski čovjek sa suprugom. Međutim, kada je otpušten s posla, napušta obitelj, vraća se starom načinu života i odlazi u kanadski Kvebek gdje će postići neke od najspektakularnijih kriminalnih pothvata.

Drugi dio se, pak, bavi ostatkom Mesrineovog života, odnosno razdobljem koje počinje 1972. godine kada se vratio u Francusku i nametnuo kao jedan od najzloglasnijih pljačkaša banaka i otmičara. Mesrineovi pothvati, pak, plijene pažnju javnosti ne samo zbog njegove sposobnosti da bježi iz ruku policije i suda, nego i uživanju u statusu celebrityja, odnosno “državnog neprijatelja broj 1”. Mesrine sebe sve manje vidi kao kriminalca, a više kao svojevrsnog narodnog junaka koji otima novac licemjernim bogatašima i izvrgava ruglu represivni državni aparat kojeg oličava njegov glavni progonitelj, komesar Pierre Broussard (Olivier Gurmet). Kada završi iza rešetaka, naizgled na dugo vremena, boravak iza četiri zida koristi kako bi napisao autobiografsku knjigu-bestseler, a s vremenom se kao samozvani revolucionar i borac za socijalnu pravdu pokušava spojiti s Baader-Meinhofom, Crvenim brigadama i drugim ekstremnim ljevičarskim organizacijama koje su 1970-ih žarile i palile Zapadnom Evropom.

Richetovo djelo nije jedini film koji se bavio Mesrineom. Godine 1984. je Andre Genoves režirao film Mesrine s Nicolasom Silbergom u glavnoj ulozi. Državni neprijatelj je, pak, s obzirom na zvjezdani status Vincenta Cassella u ulozi glavnog junaka kao i daleko većim budžetom, izazvao daleko više pažnje. Richet epski sadržaj filma, ali i dvodijelnu strukturu, pak, koristi s daleko više uspjeha nego u svojoj verziji Napada na policijsku stanicu. Naime, Državni neprijatelj funkcionira ne samo kao film u dva dijela, nego i kao dva različita filma.

Prvi dio je, u neku ruku, daleko konvencionalniji te koristi sada već uobičajenu formulu za filmske biografije kriminalaca – redanje scena nasilja sa scenama u kojima se protagonistov životni put usmjerava prema kriminalu, a sve uz pažljivu rekonstrukciju kostima, rekvizita i scenografije koja pripadaju “starim dobrim vremenima”. Cassell je u ovom filmu efektan kao mladi, drski i bahati kriminalac koji vjeruje kao da je cijeli svijet njegov. Richet također koristi brojne prilike za izuzetno efektne akcijske scene, od kojih je najdojmljivija bijeg iz kvebečkog zatvora. Jedini minus bi mogla biti možda baš ne najsretnije angažirana Cecile de France u ulozi Mesrineove ljubavne i zločinačke partnerice Jeanne Schneider, a koja nema baš previše kemije s Cassellom.

Drugi dio, koji pokazuje Mesrineove pothvate u domovini je, daleko realniji i mračniji film. Za razliku od Mesrineovog teksta – u kojem su mnogi događaji bili “ispeglani” i “napuhani” – kao predložak služe mnogo prozaičnije činjenice, a i radnja se sada odvija u “olovnim” 1970-im. Karizmatski kriminalac više nije romantični junak koliko samoljubivi egomanijak koji ne shvaća da je njegov osobni rat protiv društvenog poretka osuđen na propast. To se vidi u efektnom castingu – Matthieu Amalric kao Mesrineov partner Francois Besse na prvi pogled sve vrijeme izgleda kao pomahnitali homicidalni manijak, a zapravo je razumniji i smireniji član kriminalnog dvojca. A o posljedicama Mesrineovih pustolovina možda najbolje svjedoči scena u kojoj razbojnik, nastojeći pobjeći od policije, uzima kao taoce nedužnu obitelj te ih tako dovodi u opasnost. Najbolji dojam, pak, ostavlja završnica u kojoj Richet scenu sa samog početka prvog filma prikazuje iz sasvim druge perspektive čineći film potpunijim od obične gangsterske biografije.

Iako Državni neprijatelj ima svojih nedostataka – Cassell ponekad preglumljuje, a scena spektakularnog hapšenja u američkoj pustinji se čini umjetno ubačena – može se preporučiti ne samo kao više nego dobar primjer gangsterskog filma, nego i podsjećanje kako miješanje kriminala i celebrity kulture nije isključivo domena ovih nesretnih vremena i prostora.

OCJENA: 8/10


Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

Kategorije

Arhive

Postovi na Twitteru

  • Renzi najavio ostavku. Ako je netko sumnjao da će učiniti išta drugo... 57 minutes ago
  • 2016. se nakon male pauze vratila. Čak je dozvolila anketama i Economistovom uvodniku da budu u pravu. #renzi 1 hour ago
  • Hoće li Trumpinho poslati čestitku Van Der Bellenu? 7 hours ago
  • Renzi bi trebao odahnuti. Ankete kažu da će njegov referendum propasti. A i Economist je u svom uvodniku protiv. Kao i kod Brexita i Trumpa. 7 hours ago
  • ORF tvrdi da je zeleni i proeuropski van der Bellen premoćno porazio FPÖ-vca Hofera. Ankete opet u krivu, ali 2016. je, čini se, završila. 8 hours ago

Kalendar

Svibanj 2009
P U S Č P S N
    lip. »
 123
45678910
11121314151617
18192021222324
25262728293031
%d bloggers like this: