Draxblog VI

Početna » Kultura » Film » RECENZIJA: Hanna (2011)

RECENZIJA: Hanna (2011)

Follow Draxblog VI on WordPress.com
English: Actress Saoirse Ronan in February 2011.

Saoirse Ronan (izvor:Wikimedia Commons)

HANNA
uloge:Saorsie Ronan, Cate Blanchett, Eric Bana, Tom Hollander, Jessica Barden
scenarij: David Farr & Seth Lochhead
režija: Joe Wright
proizvodnja: Focus Features, SAD/UK/Njemačka, 2011.
trajanje: 130 '

Ono što na papiru izgleda kao dobitna kombinacija u stvarnosti često završi kao izvor frustracije i razočaranja. S tom bolnom spoznajom, tako poznatom posjetiteljima kladionica, se često sreće i publika holivudskih filmova. Jedan takav primjer je i Hanna, ostvarenje koje je gledateljima trebalo pružiti intrigantni zaplet, vrhunsku akciju, crni humor, egzotične lokacije, neobične protagoniste, “cool” soundtrack, zlatnim kipićima i nominacijama okićenu glumačku ekipu te jednog od najhvaljenijih redatelja današnjice. Iako u formalnom smislu sadrži sve te sastojke, film nije imao željeni učinak na svjetskim kino-blagajnama, pa u hrvatska kina dolazi s određenim zakašnjenjem i u vrijeme kada će ga “zagušiti” mnogo razvikaniji ljetni blockbusteri.

Naslovna protagonistica, koju tumači 16-godišnja irska glumica Saoirse Ronan, je tinejdžerka koja s ocem, bivšim obavještajcem Erikom Hellerom (Bana), od rođenja živi u pustoši sjeverne Finske, bez da je upoznala vanjski svijet. Otac ju je temeljito podučio lovačkim, borilačkim i drugim smrtonosnim vještinama, a one će Hanni dobro doći kada se kontakt sa vanjskim svijetom konačno dogodi. Za Hannu se, naime, izuzetno zanima Marisa Wrigley (Blanchett), visoka dužnosnica CIA-e koja samo postojanje djevojčice i njenog oca smatra opasnošću po nacionalnu sigurnost i vlastitu karijeru. Hanna je zarobljena i strpana u tajni CIA-in zatvor, ali iz njega ubrzo pobjegne  te, nastojeći se ponovno sresti s ocem, putuje preko nekoliko zemalja. Wrigley je za njom organizirala veliku potragu u kojoj je pomaže beskrupulozni ubojica Isaacs (Hollander).

Originalni scenarij Davida Farra i Setha Lochheada se godinama “kuhao” u ladicama holivudskih studija, pri čemu su kao eventualni redatelji spominjana razna zvučna imena. Na kraju se iza kamere našao Joe Wright, a na čemu je navodno inzistirala upravo Ronan. To ne bi trebalo previše iznenaditi, jer mlada Irkinja upravo Wrightu i njegovom Okajanju duguje “oskarovsku” nominaciju i reputaciju jedne od najperspektivnijih mladih glumica današnjice. Nakon ovog filma bi, pak, Ronan mogla steći reputaciju glumice bolje od filmova od kojih nastupa. U slučaju Hanne se ispostavilo i da njen izbor Wrighta za redatelja i nije bio baš najsretniji.

Wright je, naime, previše trudi gledateljima staviti do znanja da ne gledaju “rutinsku” holivudsku akcijadu. Odbacujući danas standardni MTV-jevski metamfetaminsko-kokainski stil ultrabrze montaže, Wright čak i u akcijskim scenama inzistira na dugim kadrovima koji se čine primjerenijim opusu Stanleya Kubricka i Petera Greenawaya. Mnoge od tih scena iskazuju priličnu vještinu, odnosno sjajan smisao za kompoziciju, ali s vremenom sve više odaju larpurlartističku potrebu za “razmetanjem” koju je i sam Wright priznao odgovarajući na pitanje koji je smisao spektakularnih prizora plaža Dunkerquea u Okajanju. Wrightov stil, primjereniji art-filmu nego holivudskoj komercijali, najbolje funkcionira na početku, kada neobičnu heroinu upoznajemo u u gotovo bajkovitom okruženju europskog Sjevera. Kada se radnja premjesti u “normalni” svijet i krenu krvavi obračuni s hordama negativaca, praćeni za njih ne baš adekvatnom glazbom Chemical Brothersa, Hanna sve više sliči na nesretni brak blockbusterske “srednje struje” i pretencioznog art-filma. U tome je Hanna prilično slična Hulku Ang Leeja, još jednom eksperimentu koji nije baš najbolje završio.
Wrightova pretencioznost i razmetljivost prilikom režije akcijskih scena s vremenom sve više naglašava slabost scenarija, a pogotovo jednodimenzionalne likove i klišejiziranu radnju. Čak i temeljni koncept – djevojčica kao neuništivi stroj za ubijanje – ne izgleda tako intrigantno nakon Hit Girl u Kick Assu. Potencijalno zanimljivi sporedni likovi, poput hipijevske obitelji koja privremeno “usvoji” protagonisticu su bespotrebno potrošeni i odbačeni. Kada film dođe do svog “stiliziranog”, ali predvidljivog i nimalo katartičkog, završetka, gledatelji će imati razloga biti zadovoljni glumom Sairse Ronan i pokojom akcijskom scenom, ali ne i spoznajom da su gledali varijaciju na već poznatu temu.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 26. srpnja 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)


Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

Kategorije

Arhive

Postovi na Twitteru

Kalendar

Prosinac 2011
P U S Č P S N
« stu.   velj. »
 1234
567891011
12131415161718
19202122232425
262728293031  
%d bloggers like this: