Draxblog VI

Početna » Kultura » Film » RECENZIJA: Igra pobjednika (2011)

RECENZIJA: Igra pobjednika (2011)

Follow Draxblog VI on WordPress.com
Moneyball Movie

(izvor: pursuethepassion)

IGRA POBJEDNIKA
(MONEYBALL)
uloge: Brad Pitt, Jonah Hill, Philip Seymour Hoffman, Kerris Dorsey, Chris Pratt
scenarij: Steven Zaillian & Aaron Sorkin (po knjizi Michaela Lewisa)
režija: Bennett Miller
proizvodnja:  Columbia, SAD, 2011.
trajanje:  133 '

Domaći distributeri su napravili pravu stvar kada su teško prevodivi Moneyball “prekrstili” u Igra pobjednika. Naslov u mnogo čemu odgovara temi – bejzbolu. Sport populariziran u vojsci Sjevera u američkom građanskom ratu, a potom u novostvorenoj srednjoj klasi industrijskih gradova Istočne obale, pokazao se pobjedničkom formulom i za Hollywood. Američki filmaši štancaju filmove o bejzbolu bez obzira na to što ostatak svijeta teško shvaća njegova komplicirana pravila. Razlog je prije svega u tome što bejzbol ima veći dramaturški potencijal i filmičnost od drugih sportova. Sve to se, međutim, ne može vidjeti u ostvarenju Bennetta Millera.

Igra pobjednika se temelji na istinitim događajima, odnosno na bestseler-knjizi Michaela Lewisa koja se, između ostalog, bavila sezonom 2002. godine MLB tima Oakland Athletics. Radnja filma, pak, započinje na kraju prethodne sezone kada Athleticsi gube polufinale Američke lige od New York Yankeesa. Taj poraz teško pada menadžeru Brianu Beaneu (Pitt), posebno zato što zna da drugi klubovi raspolažu s više novca od Athleticsa, kao i boljim igračima; u novu sezonu će se, pak, ući sa još lošijim kadrovima i financijama. U nastojanju da nekako pokuša riješiti taj problem, Beane upoznaje mladog ekonomista Petera Branda (Hill) koji mu nudi radikalno rješenje – angažman slabijih i manje poznatih igrača, ali kojima opskurne i od bejzbolskog establišmenta ignorirane statistike pokazuju da bi mogli imati bolje rezultate od razvikanih zvijezda. Beane prihvaća Brandov sistem, ali se mora suočiti s otporom svojih skauta, kao i trenera Arta Howea (Hoffman), koji odbija momčad voditi i sastavljati po novim zamislima.

Scenarij za Igru pobjednika su napisali Steven Zaillian i Aaron Sorkin, koji, barem sudeći po Schindlerovoj listi i Društvenoj mreži, znaju kako od naizgled prozaičnih stvarnih događaja praviti uzbudljive filmske drame. Režija je, pak, povjerena Bennettu Milleru koji je, kao i u svom prethodnom filmu Capote, pokazao da mu osjećaj za ritam nije jača strana i kome se najvjerojatnije mora “zahvaliti” to da Igra pobjednika gledateljima izgleda daleko duža od svojih dva sata. Miller nije bio ni prvi izbor za redatelja; projekt je prvotno povjeren Stevenu Soderberghu, ali se njegova ideja da kombinira igrane i dokumentarne tehnike nije svidjela producentima te je zamijenjen. Umjesto toga se išlo “na sigurno”, odnosno na klišeje, uključujući i iritantno predvidljive scene koje prikazuju Beaneovu obitelj, ubačene valjda samo zato da se i najciničnijeg gledatelja uvjeri da je protagonist “dobar momak” za koga valja navijati.

Brad Pitt, koji tumači protagonista, se doima prilično raspoložen s obzirom da ovaj put ne lovi “Oscara”, odnosno glumi normalnu i prosječnu osobu. Dobar posao je napravio i Jonah Hill u za njega prilično neuobičajenog ulozi skromnog, samozatajnog tehnokrata. Njihova interakcija na samom početku filma, kada se protagonist upoznaje s radikalnim idejama svog budućeg suradnika, odnosno kada obojica pokušavaju u njihovu vrijednost uvjeriti skeptične kolege, predstavlja najbolji dio filma. Primjena tih ideja u praksi je, međutim, loše prikazana. Dijelom je to zbog toga što Miller nije znao kako cijelu jednu sportsku sezonu ugurati u cjelovečernji format, a dijelom zato što priča o ikonoklastu Beaneu u stvarnom životu nije završila kao tipičan holivudski sportski film. Događaji su, pak, bili previše svježi u sjećanju gledatelja – barem onih koji prate bejzbol – da bi se taj problem riješio “kreativnim” pristupom povijesti, pa završnicu karakterizira neuspjeli i nimalo katartički “spin” koji bi trebao služiti kao nadomjestak za klasični hepi end. Neuspjeh Igre pobjednika (koja je, istini za volju, imala dobre kritike) se može objasniti i time da klišejiziran pristup ikonoklastičkim pojedincima i temama obično nije dobra ideja.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 13. prosinca 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)


1 komentar

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

Kategorije

Arhive

Postovi na Twitteru

  • #onokad je netko general poslije bitke doslovno, a ne samo metaforički. fb.me/5vFF7wR6C 4 hours ago
  • Kad je Cuba Gooding Jr. glumio novog Trumpovog ministra stanovanja i gradskog razvoja,,, fb.me/7R6CQbqIH 22 hours ago
  • Dr. Ben Carson, ugledni neurokirurg i Trumpov suparnik u utrci za rep. nominacije, imenovan za min. stanovanja u njegovom kabinetu. 22 hours ago
  • Opet ista post-Trump priča - jutro poslije IT referenduma burze i euro padaju, a nakon par sati opet gore, kao da se ništa nije desilo. 22 hours ago
  • Ako ste mislili da će 2016. zaključati trgovinu nakon posla s Renzijem, već nakon par sati ste bili u krivu. fb.me/5n6ppxZRj 1 day ago

Kalendar

Rujan 2012
P U S Č P S N
« velj.   lis. »
 12
3456789
10111213141516
17181920212223
24252627282930
%d bloggers like this: