Draxblog VI

Početna » Kultura » Film » RECENZIJA: Jackas predstavlja: Zločesti djedica (2013)

RECENZIJA: Jackas predstavlja: Zločesti djedica (2013)

Follow Draxblog VI on WordPress.com
English: Johnny Knoxville at the 2011 Comic Co...

Johnny Knoxville (izvor: Wikipedia)

JACKAS PREDSTAVLJA: ZLOČESTI DJEDICA
(JACKAS PRESENTS: BAD GRANDPA)
uloge: Johnny Knoxville, Jackson Niccol, Georgina Cates, Greg Harris
scenarij: Jeff Tremaine & Johnny Knoxville
režija: Jeff Tremaine
proizvodnja: MTV Films/Paramount Pictures, SAD, 2011.
trajanje: 91 '

Dolazi kraj godine, za neke “čarobno vrijeme”, a za kritičare sezona kada ih Hollywood zasipa ostvarenjima čija je glavna svrha osvojiti “Oscar” i koja su s vremenom postala sve predvidljivija i predvidljivija. Uz uobičajene teme kao Holokaust, obogaljenost, homoseksualizam ili kombinaciju svega gore navedenog, najiritanniji klišej predoskarovske sezone su filmovi ceste u kojima se ispočetki antipatični i amoralni protagonist transformira u dobro ljudsko biće zahvaljujući dražesnom djetetu kojeg je nevoljko uzeo za društvo. Jedna od velikih ironija 2013. godine je u tome da ostvarenje koje možda najbolje odgovara toj formuli upravo ono za koje se unaprijed zna da ga glasači losanđeleske Akademije neće dotaknuti “štapom na daljinski”.

“Zločesti djedica”, naime, nije film namijenjen hollywoodskoj gerontokraciji nego sasvim drugoj publici – pijanoj i nadrogiranoj američkoj omladini koja je proteklo desetljeće provela gledajući MTV-jeve reality emisije, a posebno “Jackass”, kontroverzni, ali prilično popularni projekt koji je kombinirao tehnike “skrivene kamere” sa po život opasnim kaskadama. Iako je ta serija odavno u televizijskoj Valhali, do 2006. godine su se snimila tri cjelovečernja dokumentarca, da bi njegov tvorac Johnny Knoxville ove godine nastupio kao protagonist četvrtog i komercijalno najuspješnijeg. Lik koji tumači, posuđen iz nekoliko skečeva serije, je Irving Zisman, 86-godišnji umirovljenik koji odmah na početku na neočekivano ležeran način reagira  na vijest o tome da mu je preminula dugogodišnja supruga (čiji leš tumači Catherine Keener). Njegova sreća je, međutim, kratkog vijeka, s obzirom da mu kći Kimmie (Cates) priopći da zbog posjedovanja droge ponovno ide u zatvor, te da netko mora njenog 8-godišnjeg sina Billyja (Niccol) odvesti njegovom ocu Billyju (Harris) u Sjevernoj Karolini. Starac prilično nevoljko pristane na putovanje prilikom koga će njegovi kreativni pokušaji da uštedi novac i prekrati dosadu izazvati niz grotesknih i komičnih pustolovina.

Gledateljima nenaviklima na “Jackass” (a to se prvenstveno odnosi na publiku godinama bližu Knoxvilleom nego Niccolovom liku) ovaj film zbog svog ponekad ekstremnog inzistiranja na vulgarnom humoru  temeljenom na raznim tjelesnim izlučevinama i detaljima (muške) anatomije, kao i tome odgovarajućem rječniku, možda neće najbolje sjesti. Zbog toga bi bilo preporučljivo da se prije toga, ako se već ne može pogledati raniji Knoxvilleov opus, obrati pažnju na trailer, koji daje neke prilično blage, ali znakovite naznake o tome što film sadrži i koji (za razliku od većine današnjih trailera) najbolje (i “najpaprenije”) sadržaj čuva za veliki ekran. Onima koji su svoju perspektivu suvremenog američkog humora stvorili na MTV-ju i Apatovljevim komedijama “Zločesti djedica” neće predstavljati veliki šok, a još manje onima koji su gledali djela Sache Barona Cohena, odnosno “Borata” i “Brunu” s kojima se ovaj film često uspoređuje. Ono što “Djedicu” čini kvalitetnim jest prije svega struktura, odnosno scenarij koji je uspio prebroditi nepredvidljivost Knoxvilleovih neslanih šala na račun stvarnih ljudi sa čvrstom narativnom strukturom i evolucijom likova. To se možda najbolje vidi u scenama u kojima se Knoxville i Niccol pojavljuju sami i predstavljaju “čisto” igrani materijal, ali se te scene svejedno doimaju jednako prirodno kao i one dokumentarne.

S druge strane, scenarij Knoxvillea i režisera Jeffa Tremainea s manje uspjeha cijeli koncept pokušava napuhati na cjelovečernji format. Iz razumljivih razloga, najbolje scene se moglo snimiti samo jednom, i one relativno kratko traju. Taj se nedostatak pokušava nadoknaditi još kraćim, ali ponavljajućim scenama u kojima stari Zisman bezuspješno pokušava zavoditi prolaznice na ulici, a njegov unuk s još manje uspjeha pokušava nepoznate prolaznike nagovoriti da ga posvoje kao sina. Film zbog toga gubi ritam, i na trenutke postaje dosadan. Opći dojam na kraju ipak spašava to što je potencijalna uvredljivost i loš ukus humora na kraju spojen sa vedrim tonom filma, odnosno time da žrtve Knoxvilleovih šala u pravilu pred kamerama ispadaju kao pozitivci koji nastoje učiniti pravu stvar, a na Knoxvilleove “nestašluke” ne reagiraju ičime osim malo povišenog tona. O tome koliko je takav prikaz američkog “malog čovjeka” realističan, i koliko zalaganje za međugeneracijsku solidarnost, obiteljske i druge tradicionalne vrijednosti kompromitira anarhoidni koncept “Jackassa” se može raspravljati. Gledateljima koje u “Zločestom djedici” prije svega zanima dobra zabava te rasprave i neće biti tako važne, pogotovo kada im Knoxville, Niccol i družina u 91 minutu isporuče ono što su obećali u svom traileru.

OCJENA: 6/10


Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

Kategorije

Arhive

Postovi na Twitteru

Kalendar

Prosinac 2013
P U S Č P S N
« stu.   sij. »
 1
2345678
9101112131415
16171819202122
23242526272829
3031  
%d bloggers like this: