Draxblog VI

Početna » Kultura » Film » RECENZIJA: Batler (2013)

RECENZIJA: Batler (2013)

Follow Draxblog VI on WordPress.com
Lee Daniels' The Butler | Aug 14, 2013

(izvor: Wexner Center)

BATLER
(THE BUTLER)
(LEE DANIELS' THE BUTLER)
uloge: Forest Whitaker, Oprah Winfrey, David Oyelowo, Elijah Kelley, Cuba Gooding Jr.
scenarij: Danny Strong
režija: Lee Daniels
proizvodnja:. Weinstein Company, SAD, 2013.
trajanje: 100 '

Hollywood je u političkom i svjetonazorskom smislu orijentiran ulijevo, i to za nekoliko kopalja u odnosu na američki “mainstream”, ali toga ne-američka publika postane svjesna tek onda kada rezultati izbora i sličnih događaja odaju prosječni američki svjetonazor koji je prilično drukčiji od onoga što se servira u hollywoodskim filmovima i TV-serijama. To serviranje se, doduše, obično obavlja na prilično implicitan način. Hollywood je posljednjih godina naučio da filmovi s eksplicitno političkim sadržajem možda dobro služe kao terapija za nečistu savjest salonskih ljevičara i znaju kupiti nagrade na snobovskim festivalima, ali da će publika, čak i ona koja dijeli hollywoodski svjetonazor, kod njih prolaziti kao pored turskog groblja. Jedan od rijetkih hollywoodskih filmova koji nije nimalo krio vlastitu političku angažiranost, a usprkos tome postigao komercijalni uspjeh, je Batler Leeja Danielsa, koji se smatra jednim od najvećih iznenađenja prošlog filmskog ljeta.

Iznenađenje je utoliko veće, jer je riječ o (kvazi)biografskom filmu, odnosno žanru koji nema neku naročitu “prođu” kroz američkih gledatelja u ljetnim mjesecima. Uspjeh filma se, međutim, tumači time da je Batler jedan od rijetkih američkih filmova kome bi se mogao prišiti pridjev “afroamerički”, odnosno da su američki crnci – koji čine prilično veliki udio stalne kino-publike – masovno pohrnuli u kina, dijelom zahvaljujući i uspješnoj propagandnoj kampanji koju je vodila Weinstein Company, ali daleko više temi koja im je bliska srcu. Batler je, naime, nastao kao projekt inspiriran životom Eugenea Allena, crnog batlera koji je od 1954. do 1986. godine radio kao batler kao u Bijeloj kući, pri čemu je služio osmoricu predsjednika te na kraju uspio doživjeti da, zahvaljujući Baracku Obami, vidi američkog predsjednika s kojim dijeli boju kože.

Allenova životna priča, odnosno brojne anegdote vezane uz povijesne događaje kojima je bio svjedok, činila se idealnom za filmsku adaptaciju. Scenaristu Dannyju Strongu, međutim, ona nije sadržavala dovoljno dramatičnih ili “filmičnih” detalja, pa je Allen u Batleru zamijenjen izmišljenim likom Cecila Gainesa, koga tumači Forrest Whitaker. Njegova priča počinje u Georgiji 1920-ih, kada je dijete siromašnog crnog napoličara svjedočio kako mu majku siluje, a oca ubija bijeli vlasnik plantaže. Ubojičina ostarjela majka, vođena grižnjom savjesti, ga je uzela kao kućnog slugu, te je tako stekao vještine koje će mu poslije dobro poslužiti u život. Kao mladić odlazi na sjever, zaposli se kao konobar i impresionira svoje bijele poslodavce i mušterije profesionalnom “nevidljivošću”, pa s vremenom dobija poslove kao batler u luksuznim hotelima i restoranima, sve dok ga konačno ne zaposle u Bijeloj kući. Tamo postaje svjedokom društvenih promjena vezanih uz pokret za građanska prava crnaca, a odnosno sukobe koji će se odraziti i na njegovu obitelj. Stariji sin Louis (Oleyowo) je revoltiran očevom servilnošću prema bijelcima, te se priključije aktivistima Martina Luthera Kinga, a kasnije i radikalnim Crnim panterama. Mlađi sin, pak, svoj životni put vidi u vojsci, a što koincidira s vijetnamskim ratom. Sve to izaziva raskol u obitelji koji će se prebroditi tek desetljećima kasnije.

Batler je vrlo dobro prošao kod američkih kritičara, ali se to manje može objasniti nekakvom naročitom kvalitetom, koliko strahom da će svaka negativna riječ upućena filmu o crncima za crnce koji su napravili crnci biti protumačena kao rasizam. Oni manje opterećeni “političkom korektnošću” će, s druge strane, pohvaliti vrhunsku glumu uvijek sjajnog Foresta Whitakera, kao i niza sjajnih crnih glumaca u često nezahvalnim epizodnim ulogama. Primjer bi mogla biti Oprah Winfrey kao protagonistova supruga koju mužev posao tjera u nevjeru, a čiji je nastup, usprkos žestoke propagande kampanje ostao bez “oskarovske” nominacije. Režiser Lee Daniels, čiji je film Precious o teškom životu mladih crnkinja u harlemskom getu dobio sjajne kritike i dva “Oscara”, pak, pokazuje izuzetan talent u scenama koje rekonstruiraju američku povijest, bilo da je riječ o linču i institucionalnom rasizmu, bilo o žrtvama i rizicima kojima su se izložili borci za crnačka prava. Zanimljiva je ideja da se povijesne promjene i dileme koje je crnački pokret stavio pred američko društvo prelama kroz podjele u obitelji glavnog junaka, odnosno prikazuje kontrast između starijih generacija koje preferiraju “netalasanje” i novih koje su tražile direktnu akciju.

Da se Batler bavio jednom takvom fiktivnom obitelji, odnosno fiktivnim likom čiji život prikazuje put od zlostavljanja na plantažama do crnog predsjednika u Bijeloj kući, mogao je biti izuzetan film. Na žalost, Daniels i njegov scenarist Strong (poznat po ljevičarski intoniranim TV-filmovima posvećenim predsjedničkim izborima), su tu priču morali staviti u okvir protagonistove službe u Bijeloj kući. A to je sa sobom donijelo ne samo niz pogrešaka i skretanja s povijesnih činjenica, nego i postavljanja pitanja na koje nije odgovoreno, na primjer kako bi zaposlenik najvažnijeg šefa države na svijetu sačuvao svoj posao a da mu je sin istovremeno pripadnik radikalne organizacije koja zagovara oružanu revoluciju. Scene u Bijeloj kući su još gore kada se u njima pojavljuju likovi različitih predsjednika, a koje gotovo uvijek tumače radikalni hollywoodski ljevičari, koji im (kao u slučaju Johna Cusacka kao Nixona) nisu nalik ne samo svjetonazorski, nego i po fizičkom izgledu. U tim trenucima Batler izuzetno jeftino, poput rutinerskog televizijskog filma koji nije imao budžet za adekvatnu šminku. A još gore kada se usporedi s nekoliko filmova koji su se temom tretmana crnaca u američkoj povijesti bavili daleko uspješnije – Odbjegli Django kao eksploatacijski, ali zabavni “trash”, i 12 godina ropstva, koji se daleko čvršće držao nekih neugodnih činjenica. Batler je na kraju u “oskarovskoj” trci, koja je trebala okruniti njegov uspjeh, ostao kratkih rukava. Sasvim zasluženo, jer bez obzira na uloženi talent, u mnogo čemu oličava ono najgore što se podrazumijeva pod hollywoodskom “političkom korektnošću”.

OCJENA: 4/10

Enhanced by Zemanta

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

Kategorije

Arhive

Postovi na Twitteru

  • Renzi najavio ostavku. Ako je netko sumnjao da će učiniti išta drugo... 59 minutes ago
  • 2016. se nakon male pauze vratila. Čak je dozvolila anketama i Economistovom uvodniku da budu u pravu. #renzi 1 hour ago
  • Hoće li Trumpinho poslati čestitku Van Der Bellenu? 7 hours ago
  • Renzi bi trebao odahnuti. Ankete kažu da će njegov referendum propasti. A i Economist je u svom uvodniku protiv. Kao i kod Brexita i Trumpa. 7 hours ago
  • ORF tvrdi da je zeleni i proeuropski van der Bellen premoćno porazio FPÖ-vca Hofera. Ankete opet u krivu, ali 2016. je, čini se, završila. 8 hours ago

Kalendar

Siječanj 2014
P U S Č P S N
« pro.   velj. »
 12345
6789101112
13141516171819
20212223242526
2728293031  
%d bloggers like this: