Draxblog VI

Početna » Kultura » Razmisli, (lažno) sjeti se

Razmisli, (lažno) sjeti se

Follow Draxblog VI on WordPress.com

Popularnost kriminalističkih TV-serija gdje su protagonisti foreznički specijalisti (CSI) se često navodi kao glavni razlog za fenomen poznat kao “CSI efekt”. Posljednjih godina javnost od policije očekuje daleko više efikasnosti u provođenju kriminalističkih istraga, otkrivanju krivaca i njihovom uspješnom procesuiranju na sudu nego što su to i najbolje policijske i pravosudne službe u stanju. U SAD i drugim zemljama gdje o sudbini okrivljenika odlučuje porota, zna se dogoditi da oslobađajuće presude budu donešene isključivo zbog nedostatka forenzičkih dokaza, čak i kada je zločin počinjen usred bijela dana pred gomilom svjedoka. To se često objašnjava time da su porote, kao i javnost, dovedene u zabludu o pravoj efikasnosti i brzini suvremenih forenzičkih tehnologija, koje autori CSI i sličnih TV-serija moraju takvima prikazati zbog nužnosti da se pojedini kriminalistički slučaj riješi u 45 minuta. Kada istrage ne daju rezultata ili forenzički dokazi nisu onako “kristalno čisti” kao što to izgleda kod Grissoma i kompanije, nešto tu “ne štima”, pa ili je policija nesposobna ili se okrivljenog mora pustiti u skladu s pretpostavkom nevinosti.

S druge strane, stav da je forenzika – inače, relativno nova tehnika u povijesti policijske djelatnosti, koja datira tek negdje od druge polovice 19. stoljeća – superiorna u odnosu na iskaze svjedoka se s vremenom doima itekako opravdan. Naime, forenzika se, barem u teoriji, temelji na hladno i objektivno ustanovljenim činjenicama, za razliku od svjedoka koji često mogu imati problema s pravilnom predodžbom stvarnosti, bilo iz zdravstvenih problema, bilo zbog društvenih i drugih predrasuda, bilo zbog psiholoških trauma ili nekih drugih razloga. A nekad se i sa sjećanjem – koje predstavlja temelj svakog svjedočanstva – može manipulirati isto onako kao što se manipulira s fizičkim dokazima.

Barem to sugerira najnoviji članak Douglassa Starra u New Yorkeru. Njegova teza, nastala na temelju brojnih primjera iz (američke) povijesti i krivičnopravne prakse, jest da se kod svjedoka ili sudionika nekog događaja uz malo vještine mogu bez problema stvoriti lažna sjećanja, na temelju kojih nastaju lažni iskazi u kojih te osobe iskreno vjeruju, i koje bogatstvom detalja često znaju stvoriti dojam da nikako ne može biti riječ o laži. Dakle, ubacivanje lažnih sjećanja – ono što laici obično smatraju domenom znanstvene fantastike (pri čemu bi kao primjer moglo poslužiti Potpuno sjećanje alias Totalni opoziv) – predstavlja stvarni fenomen, odnosno tehniku s kojom (i to prilično uspješno) znaju baratati i najprimitivnije policijske organizacije na svijetu, odnosno koja je, u različitim oblicima, postojala od samih početaka organiziranog ljudskog društva.

Starr u svom članku citira istraživanje dvoje psihologa – Julie Shaw sa Sveučilišta u Berfodshireu i Stevena Portera sa Sveučilišta Britanske Kolumbije – koji tvrde da su kod 70 % testiranih subjekata uspjeli proizvesti sjećanja o počinjenju različitih kaznenih djela, odnosno da su u tome bili jednako tako uspješni kao u stvaranju “trivijalnih” lažnih sjećanja poput posjeta Disneylandu i sl. Ako su to mogli učiniti posebno obučeni znanstvenici, može se pretpostaviti da isto mogu počiniti i istražitelji koji nedostatak formalne psihološke obuke mogu nadoknaditi dugogodišnjim iskustvom ili “uličnom mudrošču”. A to, dakako, kao što Starr ne zaboravlja podsjetiti svoje čitatelje, zna rezultirati lažnim priznanjima najtežih zločina, zbog kojih na kraju balade nedužni ljudi završe do kraja života iza rešetaka ili možda čak na gubilištu.

Posljedice implantiranih lažnih sjećanja, međutim, mogu biti daleko ozbiljnije od toga da nekoliko stotina ili tisuća ljudi završe kao žrtve pravosudne nepravde. Naime, isto onako kako se vještom manipulacijom lažna sjećanja mogu implantirati pojedincima, tako ih se može implantirati i masi. Koletktivno sjećanje je isto onako podložno manipulacijama kao i pojedinačno, možda čak i bolje. Taj je fenomen ionako dobro poznat povjesničarima koji znaju da su nacionalni epovi jedan od najmanje pouzdanih povijesnih izvora, odnosno da njihovi kolektivni tvorci imaju običaj da opisuju ličnosti i događaje onakvima kakvi bi po njihovom mišljenju trebali, umjesto onakvima kakvi jesu. Tako se, a što je možda najdrastičniji primjer, Kraljević Marko – koji bi prema terminologiji iz nekih kasnijih razdoblja trebao biti “kvisling” i “domaći izdajnik” – transformirao u plemenitog borca za slobodu i protiv stranog tlačenja. Na nešto bližim vremensko-prostornim koordinatama, pak, imamo brojne primjere pojedinaca koji se ne samo da ne sjećaju nego iskreno vjeruju da nikada nisu bili javni zagovornici Jugoslavije, socijalističkog samoupravljanja, politike nestvrstanosti i bratstva i jedinstva iako bi “forenzičari” spremni da malo kopaju po novinskim i drugim arhivama mogli pronaći nešto čvršće od njihovog sjećanja. Ili, ako nekome treba još svježiji primjer, mogu se pronaći suvremeni komentatori i samozvani opinion makeri koji se isto tako jednostavno ne sjećaju da su Ivu Sanadera proglasili najboljom opcijom za budućnost Hrvatske. Onda se ne treba čuditi da se to lažno sjećanje nije prenijelo na mase koje danas jednostavno ne vjeruju da su sve te sugestije prije osam godina oduševljeno prihvatile.


Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

Kategorije

Arhive

Postovi na Twitteru

Kalendar

Ožujak 2015
P U S Č P S N
« velj.   tra. »
 1
2345678
9101112131415
16171819202122
23242526272829
3031  
%d bloggers like this: