Virus “protestantizma” nastavlja harati hrvatskim medijima

1990-ih i početkom 2000-ih su hrvatski filmofili, odnosno barem onaj njihov dio koji se mogao malo bolje snalaziti s engleskim jezikom, imali dodatnu zabavu zahvaljujući distributerskoj tvrtki UCD, odnosno njenoj odluci da kao svog glavnog prevoditelja izaberu osobu koja se potpisivala s pseudonimom “Elizabeth”. Dotična je, naime, i od najozbiljnijeg filma u distribuciji UCD pravila parodiju, i to zahvaljujući svom “kreativnom” prevođenju zahvaljujući kome tekst na titlu obično nije imao veze s onime što su u tom trenutku izgovarali likovi. “Elizabetanski” prijevodi (iza kojih se, kako su to otkrili bijesni lingvisti na hrvatskim Usenet grupama, krila izvjesna Elizabea Pardačer), kasnije postali i zabava TV-publike zahvaljujući Novoj TV koja je upravo od UCD-a otkupljivala filmove u kojima je prijevod ostao netaknut.

Tada su se svi oni uistinu zabrinuti za hrvatsku jezičku kulturu mogli tješiti time “da je to samo film”, odnosno da brutalna realnost kapitalizma koja domaće distributere tjera na angažiranje što jeftinijih prevoditelja, a time i do sve nekvalitetnijih prijevoda, neće imati nekih dalekosežnih negativnih efekata. Naime, takvi prijevodi su bili ograničeni na neobaveznu zabavu poput akcijada i romantičnih komedija, odnosno sličnih proizvoda masovne kulture koji od gledatelja ne traže neki intelektualni napor. Inzistirati na pravilnim prijevodima u takvim filmovima se činilo isto tako apsurdnim kao kada bi se od rimskih gladijatora tražilo da prilikom borbe u areni paze na pravilne latinske deklinacije.

Međutim, “elizabetanski” prijevodi koji su donedavno bila domena neobavezne zabave, sada su se probili u druge, mnogo važnije sfere, odnosno postali su standard u hrvatskoj industriji vijesti. Među njima se u posljednje vrijeme kao najiritantniji primjer nametnulo korištenje riječi “protestanti” u kontekstu koji nema nikakve veze s kršćanstvom, Martinom Lutherom i Jeanom Calvinom. Stvari se, kao što se moglo i pretpostaviti, nisu mogle promijeniti nakon ranijeg teksta na tu temu u ovom blogu. Zapravo, postale su još gore, jer više nije samo riječ o “copy-paste” praksi među novinskim portalima u Hrvatskoj i ostatku bivše Jugoslavije. Ovaj put se riječ “protestanti” pojavila u jednom našem uglednom tjedniku, crno-na-bijelo, prošavši uredničke i lektorske škare, ostavši kao dokument koji će stotinama budućih generacija ukazivati na sumrak svega što se nazivalo obrazovanje i kultura na ovim prostorima.

Zbog toga ne bi možda bilo loše da netko u Hrvatskoj osnuje podružnicu Narančastog reda i počne održavati parade na ulicama. Tek da punoglavci koji rade u redakcijama sve “uglednijih” medija konačno shvate što je pjesnik htio reći kada je koristio taj izraz.

A što kada na ulice izađu katolički protestanti?

Uvodni disclaimer: Priznajem, kriv sam. Guilty as charged. Znao sam i ja sam javnosti priuštiti svakojakih leksičkih, gramatičkih, pravopisnih i drugih  “bisera” te s pravom znao dobivati “jezikovu juhu” od lektora i urednika.

Međutim, jednostavno ne mogu više šutiti kad vidim kako se hrvatskim medijskim prostorom, pogotovo njegovom on-line sferom, poput virusa koji uzrokuje kroničnu zloćudnu bolest, širi primitivizam, neznanje i nepismenost kamuflirano kao širenje informacija.

Kao možda najgora manifestacija tog fenomena bi se moglo koristiti uvođenje izraza “protestant” za opisivanje događaja i ličnosti koji nemaju nikakve veze s onime što se slavi 31. listopada odnosno s onime što je Martin Luther svojevremeno zakucao na zid.

Najsvježiji primjer je ukazanje protestanata kao glavnih sudionika krvave drame koja se posljednjih dana odvija u Urumqiju, glavnom gradu kineske autonomne regije Xinjiang, gdje su ulični protesti prerasli u krvave etničke sukobe Ujgura i Han Kineza. Nije potrebno govoriti kako Han Kinezi nisu protestantske vjere, a još manje Ujguri, čija je islamska vjera razlogom povezivanja s al-Qaedom. Pa, kako su onda protestanti došli u Urumqi?

Malo iskusniji promatrači događaja na hrvatskoj medijskoj sceni bi vrlo lako mogli napraviti forenzičku rekonstrukciju tog lingvističkog zločina. Priča započinje u doba “jugokomunističkog mraka” kada bi se događaji nalik na ove današnje u Urumqiju opisivali službenim srpskohrvatskim, hrvatskosrpskim odnosno “hrvatskim ili srpskim” jezikom, te koristili izrazi “demonstracije”, a za njihove sudionike izraz “demonstranti”.

1990-ih Hrvatska uvodi hrvatski jezik, koji će biti što je moguće više pročišćen od svega što podsjeća na omrznute istočne susjede, uključujući međunarodne riječi kao što su “demonstracija”. Tako su “demonstracije” postale “prosvjedi”, a demonstranti “prosvjednici”. To je, manje-više, bilo u redu, bez obzira na to koliko jezični purizam u ovom slučaju bio opravdan. Bitno je da bi hrvatski čitatelj vijesti u kojima se koriste te riječi ima jasnu predodžbu o tome što je pjesnik htio reći.

Međutim, desetljeće kasnije Internet i globalizacija čine svoje, a među posljedicama rušenja kulturnih i drugih barijera je i korištenje “komšijskih” medija, odnosno njihovih on-line izdanja, da bi se metodom “copy and paste” uštedilo vrijeme za pisanje članaka. Tako u jednoj srpskoj redakciji anonimni, a po svemu sudeći mladi, novinar nailazi na vijest objavljenu na nekom hrvatskom portalu u kome se spominju “prosvjedi” i “prosvjednici”. Mladić odlučuje iskoristiti tu vijest kako bi je objavio na srpskom mediju, a prilikom prepisivanja je dovoljno priseban da “ustašku” riječ “prosvjed” zamijeni sa “srpskom” riječi “protest”. Potom čini kobnu grešku i izraz “prosvjednici” prevodi kao “protestanti”. Taj gaf nekako uspijeva proći kroz lektorsko i uredničko sito, a njegov primjer slijede bezbrojni srpski novinari te se novo značenje riječi “protestant” udomaćuje u srpskom medijskom prostoru. The rest is history.

Naravno, nema sumnje da će ova priča razgaliti srca hrvatskih nacionalista, s obzirom da se savršeno uklapa u šovinističke stereotipe o Srbiji kao beznadežno zaostaloj azijskoj rupi koja je zalutala u Evropu, odnosno koja se, s obzirom na obrazovanje i inteligenciju svojih novinara nalazi desetljećima, ako ne i stoljećima iza civilizirane, zapadne evropske Hrvatske…

…sve do trenutka kada se vidi kako batina ima dva kraja, odnosno kako “ginu naši, ali i ginu i partizani”. Odnosno, kada postane jasno kako i cvijeće mladog hrvatskog novinarstva također “šara” po susjedstvu koristeći “copy and paste” metode. I tako od bivše “braće” preuzimaju tekstove, ne obraćajući previše pažnje na neke sitnije detalje u sadržaju, koji se tiču značenja i konteksta pojedinih riječi i izraza. Što zbog neznanja, što zbog aljkavosti, što zbog olako obećane brzine, što zbog nedovoljnog budžeta za lektore, prolaze “biseri”koji nemaju veze ne samo s hrvatskim, nego i srpskim jezikom, pa ni sa zdravim mozgom.

Tako su i u hrvatski medijski prostor počeli ulaziti “protestanti”, i njihova invazija bi vrlo lako mogla ponoviti uspjeh “eventa” i “celebrityja”. Neko vrijeme bi se njima urednici i lektori mogli opirati, ali stvari ne izgledaju dobro. Pogotovo kada su se “protestanti” uspjeli probiti i do Hrvatske radiotelevizije, te tako razbiti novcem poreznih obveznika čuvani bedem nacionalne kulture i hrvatskog jezika.

Jedina utjeha koja preostaje jest pretpostavka da su stvari sada loše, ali da bi mogle biti i još gore. Lako je zamisliti kako će za nekih 5-10 godina u Hrvatskoj jedan mladi novinar, prevodeći srpske vijesti o “protestantima” naletiti i na vijesti o onim pravim protestantima pa ih, kao pravi Hrvat, državotvorac i domoljub, prekrstiti u “prosvjednike”.

A još ako kojim slučajem ponovno “pukne” Sjeverna Irska, moglo bi biti dosta neočekivane zabave na ekranima. Kao, na primjer, vijesti HRT-a o tome kako obespravljena katolička manjina na ulicama protestira protiv zlostavljanja od strane prosvjedničke većine.