1990-ih i početkom 2000-ih su hrvatski filmofili, odnosno barem onaj njihov dio koji se mogao malo bolje snalaziti s engleskim jezikom, imali dodatnu zabavu zahvaljujući distributerskoj tvrtki UCD, odnosno njenoj odluci da kao svog glavnog prevoditelja izaberu osobu koja se potpisivala s pseudonimom “Elizabeth”. Dotična je, naime, i od najozbiljnijeg filma u distribuciji UCD pravila parodiju, i to zahvaljujući svom “kreativnom” prevođenju zahvaljujući kome tekst na titlu obično nije imao veze s onime što su u tom trenutku izgovarali likovi. “Elizabetanski” prijevodi (iza kojih se, kako su to otkrili bijesni lingvisti na hrvatskim Usenet grupama, krila izvjesna Elizabea Pardačer), kasnije postali i zabava TV-publike zahvaljujući Novoj TV koja je upravo od UCD-a otkupljivala filmove u kojima je prijevod ostao netaknut.
Tada su se svi oni uistinu zabrinuti za hrvatsku jezičku kulturu mogli tješiti time “da je to samo film”, odnosno da brutalna realnost kapitalizma koja domaće distributere tjera na angažiranje što jeftinijih prevoditelja, a time i do sve nekvalitetnijih prijevoda, neće imati nekih dalekosežnih negativnih efekata. Naime, takvi prijevodi su bili ograničeni na neobaveznu zabavu poput akcijada i romantičnih komedija, odnosno sličnih proizvoda masovne kulture koji od gledatelja ne traže neki intelektualni napor. Inzistirati na pravilnim prijevodima u takvim filmovima se činilo isto tako apsurdnim kao kada bi se od rimskih gladijatora tražilo da prilikom borbe u areni paze na pravilne latinske deklinacije.
Međutim, “elizabetanski” prijevodi koji su donedavno bila domena neobavezne zabave, sada su se probili u druge, mnogo važnije sfere, odnosno postali su standard u hrvatskoj industriji vijesti. Među njima se u posljednje vrijeme kao najiritantniji primjer nametnulo korištenje riječi “protestanti” u kontekstu koji nema nikakve veze s kršćanstvom, Martinom Lutherom i Jeanom Calvinom. Stvari se, kao što se moglo i pretpostaviti, nisu mogle promijeniti nakon ranijeg teksta na tu temu u ovom blogu. Zapravo, postale su još gore, jer više nije samo riječ o “copy-paste” praksi među novinskim portalima u Hrvatskoj i ostatku bivše Jugoslavije. Ovaj put se riječ “protestanti” pojavila u jednom našem uglednom tjedniku, crno-na-bijelo, prošavši uredničke i lektorske škare, ostavši kao dokument koji će stotinama budućih generacija ukazivati na sumrak svega što se nazivalo obrazovanje i kultura na ovim prostorima.
Zbog toga ne bi možda bilo loše da netko u Hrvatskoj osnuje podružnicu Narančastog reda i počne održavati parade na ulicama. Tek da punoglavci koji rade u redakcijama sve “uglednijih” medija konačno shvate što je pjesnik htio reći kada je koristio taj izraz.