UMJETNIK (THE ARTIST) uloge: Jean Dujardin, Berenice Bejo, James Cromwell, John Goodman, Penelope Ann Miller scenarij: Michel Hazanavicius režija: Michel Hazanavicius proizvodnja: La Petite Reine, Francuska 2011. trajanje: 100 '
Kao što ljeti blockbusterima nastoji izmusti novac od publike s najnižim kriterijima, ukusom i intelektualnim sposobnostima, tako se Hollywood u zimskoj sezoni nagrada za to nastoji iskupiti larpurlartističkim snoberajem i dijeljenjem priznanja filmovima samo zato što su “drukčiji”. Zlobnici bi i pobjednika ovogodišnje “oskarovske” utrke – francuski film Umjetnik – mogli okarakterizirati kao manifestaciju sličnog fenomena. Oni još zlobniji bi to što se film bavi samim Hollywoodom, odnosno njegovim “zlatnim dobom” 1920-ih i 1930-ih, protumačili kao nostalgiju uzrokovanu nesposobnošću prilagodbe suvremenom digitalnom dobu, odnosno gerontokratskim karakterom losanđeleske Akademije, koja se po starosti članova može usporediti s CK KP Sovjetskog Saveza prije Gorbačova.
Negativnim reakcijama na “oskarovski” spektakl je kumovala predvidljivost ishoda utrke za zlatnim kipićima. Čim se na kanskom festivalu Umjetnika dohvatio Harvey Weinstein, priča je bila završena; mjesecima unaprijed se znalo da će njegov lobističko-propagandni stroj neumoljivo satirati svu konkurenciju te tako donijeti drugi “Oscar” zaredom nakon Kraljevog govora. O tome da li je “Oscar” za Umjetnika nezaslužen se može raspravljati, ali se isto tako mora priznati da novi trijumf producenta zbog koga Hollywood danas zovu “Harveywoodom” izgleda drukčije od prethodnog.
Najveće zasluge za to treba pripisati autoru Michelu Hazanaviciusu koji holivudsku nostalgiju nije iskoristio samo kao temu, nego kao i koncept. Priča o zvijezdi nijemih filmova Georgeu Valentinu (Dujardin) izgleda upravo onako kao što bi izgledao holivudski film napravljen 1920-ih; dakle film koji je crno-bijeli, u formatu slike 4:3 i, što je najvažnije, bez izgovorenog dijaloga. Hazanavicius se pobrinuo da se hommage zlatnom dobu nijemog Hollywooda iskaže ne samo u tehničkom, nego i u sadržajnom smislu. Ton filma je gotovo bezobrazno sentimentalan, a priča potpuno uprošćena u svojoj melodramatičnosti.
Hazanaviciusu odlazak u filmsku prošlost, zapravo, i nije predstavljao takav problem, s obzirom da su njegova dva prethodna ostvarenja – filmovi o tajnom agentu OSS 117 – bili izuzetno uspješne parodije špijunskih filmova, odnosno klasičnih bondijada iz 1960-ih. Dujardin, koji je u njima bio “skidao” Conneryja, se u slučaju Umjetnika pokazao kao savršen izbor; ne samo što je uspješno utjelovio lik temeljen na Rudolphu Valentinu, Douglasu Fairbanksu i drugim nijemim velikanima, nego mu je pružio efikasnu kombinaciju humora, šarma i patetike. Slično se može reći i za Hazanaviciusovu suprugu Bérénice Bejo koja tumači Valentinovu mladu, šarmantnu i zvučnom filmu bolje prilagođenu kolegicu Peppy Miller. Dujardin i Bejo, koji su već bili surađivali pod Hazanaviciusovom palicom, djeluju kao sjajan par. Možda čak i previše sjajan, s obzirom da su zasjenili svoje američke kolege čije će se epizodne uloge bolje pamtiti po šminki nego likovima koje su tumačili.
Koncept Umjetnika je sjajno osmišljen te vrlo dobro realiziran, iako ne savršeno. U nekim se dijelovima film doima prerazvučen, a uz izvrsnu originalnu glazbu Ludovia Bourcea nije bilo potrebe za korištenjem teme Bernarda Herrmanna iz 1950-ih koju će filmofili – upravo ona publika kojoj je ovaj film namijenjen – bez problema prepoznati kao anakrono strano tijelo. Ti sitni nedostaci su, međutim, mala cijena za užitak u filmu koji predstavlja najboljeg “oskarovskog” pobjednika nakon dugog vremena i primjer holivudske “stare škole” u najpozitivnijem smislu riječi.
OCJENA: 8/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 6. ožujka 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)
