Draxblog VI

Početna » Kultura » Film » RECENZIJA: Chef (2012)

RECENZIJA: Chef (2012)

Follow Draxblog VI on WordPress.com
Français : Michaël Youn au festival de Cannes

Michaël Youn (izvor: Wikimedia Commons)

KUHAR
(COMME UN CHEF)
uloge:  Jean Reno, Michaël Youn, Julien Boisselier, Raphaëlle Agogué, Santiago Segura
scenarij: Gérard Bitton & Michel Munz
režija: Daniel Cohen
proizvodnja: Gaumont/TF1, Francuska, 2012.
trajanje: 85'

Neke filmove se zbilja ne smije gledati na prazni želudac. U većini slučajeva se taj izraz koristi za ostvarenja, poput Srpskog filma, čiji je sadržaj previše uznemirujuć čak i za one najprekaljenije gledatelje. U nešto rjeđim slučajevima, gledanje filma teško podnošljivim čini nešto banalniji detalj – kulinarske teme ili protagonisti koji svako malo nešto trpaju usta i tako podsjećaju gledatelja da prije odlaska u dvoranu nije utolio vlastitu glad. Chef, komedija francuskog redatelja Daniela Cohena, je jedno takvih ostvarenja

Riječ iz naslova se kod nas obično prevodi kao “kuhar”, ali u francuskom, kao i drugim jezicima, označava profesionalnog kuhara, odnosno šefa kuhinje ili kulinarskog majstora. Jedan takav profesionalac je i Alexandre Lagarde (Reno), voditelj restorana s prestižne tri Michelinove zvjezdice,  koji, zahvaljujući popularnim kuharicama i TV-emisijama predstavlja francusku nacionalnu instituciju. Taj status, međutim, ne znači ništa japijevskom vlasniku Stanislasu Matteru (Bosselier), koji je odlučio Lagardea i njegov tradicionalni stil zamijeniti s novim, modernim chefom koji preferira “cool” molekularnu kuhinju. Lagarde je tako suočen sa sabotiranjem vlastitog restorana kako bi izgubio zvjezdicu i tako vlasniku dao izgovor za smjenu. Kao pomoć dolazi Jacky Bonnot (Youn), mladi, nezaposleni, ali i talentirani kuhar kome posao u Lagardeovoj kuhinji predstavlja ostvarenje dječačkih snova, ali i način da uzdržava trudnu djevojku Beatrice (Agogue). Dva kuhara će, prije nego što udruže talente kako bi spasili restoran, morati savladati vlastiti ego.

Zahvaljujući banalnoj činjenici da je riječ o francuskom filmu, Chef, barem na prvi pogled, izgleda kao svojevrsno osvježenje na domaćem kino-reperatoaru na kome ovog ljeta dominiraju isprazni američki blockbusteri i žanrovski proizvodi. To, međutim, ne znači da je ovo ostvarenje lišeno klišeja, odnosno da dobro poznate sastojke ne miješa na ponekad previše predvidljiv način. U relativno kratkih 85 minuta se tako mogu prepoznati elementi klasične francuske farse, ali i tipično hollywoodske priče o autsajderu koji se probija do vrha, kao i “buddy” komedije. Jean Reno, koga je publika navikla gledati u daleko ozbiljnijim filmovima, prilično je raspoložen u ulozi egocentričnog kuhara koja daje priliku i za njega atipično “šmiranje”. Njegov partner, živopisni komičar Michaël Youn (poznat prije svega po filmskoj ekranizaciji Iznoguda), se, pak, prilično hrabro nosi sa scenarističkim propustima koji njegov lik nedovoljno uvjerljivo transformiraju od Lagardeovog fanatičnog poklonika do oštrog kritičara. Usprkos toga, njih dvojica dobro funkcioniraju kao komičarski par i ne bi bilo iznenađenje da se ponovno udruže u još kojem filmu.

Daniel Cohen, glumac kome je ovo treći naslov iza kamere, je nešto manje uspješan u pretvaranju Chefa u suvislu narativnu cjelinu. Iako postoji nekoliko briljantnih scena – poput one u kojoj protagonisti špijuniraju konkurentski restoran prerušeni u bračni par – ima i nekih koje se doimaju potrošene. Za to bi kao primjer mogao biti tragično potrošeni talent španjolskog komičara Santiaga Segure koji tumači stručnjaka za molekularnu kuhinju. Scenarij Gerarda Bittona i Michela Muntza je također previše “zasladio” zaplet i likove – dok mladi kuhar mora srediti odnos sa trudnom djevojkom, njegov stariji kolega se mora brinuti o zanemarenoj kćeri koja brani doktorat iz komparativne književnosti. A i glavni problemi likova izgledaju kao problemi buržujskih snobova, barem u ova krizna vremena kada većini publike kopanje po kontejnerima postaje sve važniji dio gastronomske ponude. Zbog svega toga se može reći kako je Chef poput kuhinje svojih protagonista – publiku neće nahraniti, ali će joj na trenutke pružiti ugodno iskustvo.

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 24. srpnja 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

OCJENA: 5/10


Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

Kategorije

Arhive

Postovi na Twitteru

  • Ako ste mislili da će 2016. zaključati trgovinu nakon posla s Renzijem, već nakon par sati ste bili u krivu. fb.me/5n6ppxZRj 12 hours ago
  • I ako je netko mislio da je 2016. gotova, ostali su još uvijek neraščišćeni računi s južnokorejskom predsjednicom čiji je status nepoznat. 12 hours ago
  • Renzi najavio ostavku. Ako je netko sumnjao da će učiniti išta drugo... 13 hours ago
  • 2016. se nakon male pauze vratila. Čak je dozvolila anketama i Economistovom uvodniku da budu u pravu. #renzi 13 hours ago
  • Hoće li Trumpinho poslati čestitku Van Der Bellenu? 19 hours ago

Kalendar

Siječanj 2013
P U S Č P S N
« stu.   velj. »
 123456
78910111213
14151617181920
21222324252627
28293031  
%d bloggers like this: